Katarina Šegović iz Palovca, učenica 8. razreda Osnovne škole Tomaša Goričanca Mala Subotica imala je zadatak kao i svi iz razreda intervjuirati poznatu osobu i postaviti mu deset pitanja. Katarina se odlučila za Filipa Udea, našeg proslavljenog gimnastičara koji se nedavno okitio srebrnim odličjem u finalu Svjetskog prvenstva u disciplini konj s hvataljkama u kineskom Nanningu. To je bio najveći uspijeh karijere našeg Filipa, nakon osvajanja srebrnog odličja na Olimpijskim igrama u Pekingu.
Što je Filip ispričao Katarini, pročitajte u nastavku.
Zašto ste se odlučili baviti gimnastikom?
“Mnogo ljudi mi postavlja to pitanje” – prokomentirao je Filip uz smiješak te nastavio – “Ajmo reći da samo još kao dijete volio ekstremne sportove, no više od toga, volio sam da radim razne egzibicije. Kao što su salto, penjanje po drveću, penjanje po ormarima u kući, skakanje sa ormara. Majci sam porazbijao krevete, madrace, ormare i sve ostalo što je imala. Jednog dana, vraćajući se iz škole, pokupio sam letak koji je dijelio trener. Taj letak sam pokazao majci. Iako joj nije smetalo to što razbijam po kući, tog momenta je bila još sretnija. Zbog toga što ću konačno nekom drugom razbijat stvari.” – našalio se Filip – ” Tako je uglavnom to počelo, onako, iz igre i zabave. Kasnije se to pretvorilo u hobi, a iz hobija u posao.”
Koliko dugo trenirate?
“Evo, sad su već prošle 22 godine od kad treniram. Počeo sam trenirati od svoje 7. godine.”
Koliko vremena provodite na treningu?
“Otprilike od 5 do 8 sati dnevno. S time da četvrtkom i nedjeljom ne treniram. Treniram 2 puta na dan. Prije smo imali treninge 3 puta na dan, ali to više nije potrebno zbog toga što više ne moram učiti toliko novih elemenata ili novih vježbi.”
Čega se sve morate odricati?
“Profesionalni sportaši se mnogo toga moraju odricati. Najviše u mladosti. U srednjoj i osnovnoj školi sam, sve zajedno, bio samo na dva izleta. Od svih izleta, jedva sam uspio na ta dva ići. Zbog toga što sam 9 godina trenirao u Bratislavi, nisam bio kod kuće, nisam bio sa prijateljima i obitelji.”
Morate li paziti na prehranu?
“Normalno. Svaki sportaš mora paziti na prehranu, tako i ja. Pazim šta jedem i kolko jedem. Naravno, tu su i dodaci prehrani, vitamini.”
Što vam je najteže u tom sportu?
“Najteže od svega je da jako puno treniraš, a imaš samo jedan pokušaj da to i pokažeš. Ja kad dignem ruku kod sudaca, njih ne zanima kako se ja osjećam tog momenta. Jesam li ja bolestan, da li me boli ruka ili noga. Oni jednostavno ocjenjuju vježbu i drugo ih ništa ne zanima. Jednostavno pogrešci nema mjesta, jer šanse za ispravak – nema. Najteže su mi bile OIimpijske igre u Londonu, kad sam pao i nisam se uspio kvalificirati u finale. Znači, četiri godine vježbanja za tih 35 sekundi i onda se desi pogreška pa sve ode u nepovrat. No, skupio sam snagu i vratio sam se natrag.”
Jeste li ikada željeli odustati od bavljenja gimnastikom?
“Više puta i u više navrata. Zadnji put poslije OI u Londonu. To što se nisam uspio kvalificirati u finale mi je bio najveći neuspjeh u karijeri. Pogriješio sam na mnogo stvari, koje sam sada promijenio. Tad sam mislio da se nema smisla više baviti gimnastikom. Nisam se vidio u vrhu. To je trajalo nekoliko mjeseci, no kasnije sam se ipak sabrao i odlučio jedno. A to je ili ću trenirati i postati svjetski i olimpijski prvak ili uopće neću trenirati. Moj cilj i moj san je samo zlato. Tako dugo ću trenirati dok to ne ostvarim.”
Koji vam je najveći uspjeh?
“Definitivno OI u Pekingu 2008. I ove godine Svjetsko prvenstvo na konju s hvataljkama u Kini.”
Što nam možete otkriti o privatnom životu?
“Pa, nema se što tu previše otkrivati. Nemam baš vremena za ostale stvari jer sam cijele dane u dvorani, ali isti sam kao i svaki drugi čovjek .” – prokomentirao je Filip uz smiješak
Koji su vam planovi za budućnost?
“Kao što sam već prije spomenuo da želim zlato, želim biti svjetski prvak druge godine, želim biti olimpijski prvak za dvije godine. Možda to nekome zvuči bahato, ali moram si postavljati najveće ciljeve ukoliko želim uspjeh. Još jedan cilj mi je da se bavim gimnastikom do natjecanja u Tokiu. Dakle, još barem 6-7 godina gimnastike i da napravim nešto što nikad nikom nije uspjelo. Nadam se da će mi to poći za rukom.”
Imate li još nešto za dodati?
“Hvala što ste došli, hvala Vam na intervjuu. Nadam se da će dobro poslužiti i da će ti vjerovati, vjerojatno hoće sad kad imate i sliku.” – našalio se za kraj Filip.
Poslije razgovora s Filipom, koji je prošao u prijateljskom tonu, bila sam jako iznenađena i sretna. Iznenadio me svojom dostupnošću i svojom skromnosti. Bio je jako susretljiv iako sam ga uhvatila na pauzi između treninga. Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem i želim mu sreću za daljnji rad te da ostvari svoj zacrtani cilj.
Katarina Šegović