Da, čemu zgražanje, čuđenje i iščuđavanje nad onim što nam se u državi i u društvu događa? Pa, sve je to već viđeno. I to ne jednom, već mnogo puta. A mi – kao da smo čoporativno posenilili – iznova se “uobičajenim” našim ponašanjima, kao, čudimo.
Kada bismo bili sposobni učiti iz vlastitih, ili pak iz tuđih, pogrešaka – događaje koji, kao na tekućoj vrpci, jedan drugog sustižu, doživljavali bismo kao nešto sasvim normalno i rutinom državnih institucija. Međutim, naš kolektivni mentalitet ne prihvaća da svatko može pogriješiti i uprskati “i šefa i stanicu”.
Mi naprosto žudimo za estradizacijom svake nepodopštine. Nama trebaju afere, a osobito afere naših uvaženih uglednika. Zar zaboravljamo na humanost i socijalnu osjetljivost – kazali bi političari. Nitko nije nepogrešiv i nezamjenjiv. Nitko nije potpuni negativac i svatko, pa i najveći ološ, ima svoje pristalice koje ga podržavaju. Primjera iz prakse je nebrojeno.
Ubojice, zločinci svih vrsta, silovatelji i pedofili svi oni imaju nekoga tko ih brani, štiti, pa i suosjeća s njima. Najnoviji događaji i uhićenja u našoj metropoli očit su primjer gorespomenute konstatacije. Evo primjera: dvije naše poznate i proslavljene sportašice javno i bez sustezanja podržavaju svoga uhićenog gradonačelnika koji – kako je jedna od njih izjavila – ima “…apsolutno nadnaravnu energiju”, dok drugoj sve to smrdi na udbaško podmetanje.
Već u 16. Stoljeću je Niccolo Machiavelli političar, književnik i politički teoretičar u svome djelu Vladar (Il principe 1513), naznačio da su za postizanje osobnih i općih ciljeva sva sredstva dozvoljena. I, “neka institucije rade svoj posao”, znao je naglasiti.
Ne znam kako je to, ali vjerojatno je lijepo biti na vlasti. I – vladati. Vjerojatno su i mnogi naši političari – barem čuli – možda, čak, i pročitali “Il principe”, pa to dok su na vlasti – iskušavaju u praksi. Međutim, grda je stvar i prava nevolja ako taj vladajući ne umije suzbiti vlastiti poriv za nečim tuđim, za nečim primamljivim, nečim što nije njegovo (a on to svakako želi imati!), nečim nečasnim, pa uz vlastitu pohlepu, još ga ponese i politička moć – moć vladanja.
Sve to nekako i klapa dok “institucije” države ne počnu raditi svoj posao. Tad se dojučerašnjem srećkoviću usrani kraj vladajućeg “štapa” okrene naprijed. Ljudi su različiti i po naravi i po mentalitetu, a sve to skupa ima veze s vlastitim kućnim odgojem. I, nije baš svatko za svaki posao.
No, i dugogodišnje vladanje – bilo gdje i bilo na kojoj razini, čovjeka uljuljka u njegovoj političkoj moći i nepogrešivosti, pa mu – u Hrvatskoj gotovo redovito – kočnice popuste i eto belaja. Nisam siguran da će se u Hrvatskoj potvrditi ona: “oteto – prokleto”! Za sada još nije!
Međutim, ozbiljno bi trebalo poraditi na ozakonjenju na najviše dva mandata po četiri godine na bilo kojoj funkciji i na bilo kojoj razini vlasti. Takav prijedlog može predložiti i ustrajati na njemu samo duboko moralna osoba. Osoba kojoj je opće dobro iznad osobnog.
Zagrepčani mogu mirno spavati, jer će – bez obzira na mnoga uhićenja – tramvaji voziti, a smeće se odvoziti!