Ako se vratim u dane od prije nekoliko godina, mogu započeti priču sa dozom nizbrdice u raspoloženju. Moja peteročlana obitelj, muž, njegov otac, sedamnaestogodišnja kćerka Ksenija, dvadesetogodišnji sin Vjeran i ja od tada smo proživljavali pravu agoniju. Živimo u malom međimurskom selu, gdje nije tajna da su mnoge međimurske obitelji sa uobičajenog načina života, preko noći spale na prosjački štap.
Imam završeni fakultet, ali nikad nisam dobila priliku raditi svoj posao. Kad bih nabrajala razloge, svi bi bili općepoznati. Dakle, moja priča teče slično kao i mnoge druge. Dugi niz godina bili smo dobro situirana obitelj. Djed i baka primali su mirovinu i bili čuvari svojim unucima. Muž i ja smo radili u velikim firmama kakvih je nekad bilo dovoljno da smo se mogli smatrati tehnički dobro uštimanim bendom. On je putovao na posao autom, ja sa radnicama moje firme organiziranim autobusom, djeca u školu. Da skratim priču, onda je krenulo. Muž je postao tehnološki višak. Baka je umrla. Sin je upisao medicinu i preselio se u Zagreb. Na sreću besplatno stanuje kod moje sestre udovice. Njezina kćerka je, već deset godina u Americi. Ja sam svoj radni vijek do četrdeset i pete šivala za strojem. Moja nećaka u Americi i ja imamo isti završeni fakultet. Ona stalno napreduje u poslu i pliva u lovi, a ja doslovno nemam za kruh. Ne zavidim nikome, ali, negdje duboko u duši boli. I neću dalje nabrajati.
Samo ću započeti drugi dio priče. Ponudili su mi da postanem sezonska radnica u Austriji. Šest mjeseci radim u susjednoj zemlji, zatim sam kod kuće, pa se opet vraćam i tako to. Prihvatila sam. Sjetila sam se dok je moj muž prvih pet godina našeg braka radio u Njemačkoj. Bili smo mladi i zaluđeni ljubavlju. Spremni na sve. Godine su nas spustile na zemlju. U dvadeset i pet godina našega braka eto, obitelj se raspala, ljubav polako ishlapila. Prorijedili smo se. Muž je rekao da je pametno što mogu otići “van”, “da će on i japa domaj naprajti kaj treba”. I da je to način da se izvučemo iz krize. On se, vidljivo, ulijenio i prepustio sudbini.
Moja je kćerka pobrala gene gradske cure čim mi je rekla u četiri oka: Mama, ako sad ne probaš drugačiji život, nikad nećeš. Zamisli, drugu godinu i ja krećem na studij. Ako ne odeš, moje školovanje je upitno. Ali nemoj misliti da mislim na sebe. Ti u ovu sredinu nikada nisi pripadala, a nisi bila dalje od Zagreba. Probaj, nije Austrija na kraju svijeta. A vrijedna si ti…
Te riječi stalno čujem i u tami preispitujem svoj život. Evo radim kućanske poslove u jednom restoranu uz jezero. Dan mi je naporan, radi se od jutra do mraka. Gostiju k’o u priči. Doduše, imam dovoljno slobode da jedan dan odem u grad. Moji gazda i gazdarica imaju deset krava u staji na kraju velikog uređenog travnjaka. Imaju kokoši i sve što jedno takvo gospodarstvo mora imati. Biti radnica na jednom takvom imanju za mene znači biti gospođa. Jer tako organizirani i uhodani posao samo možeš poželjeti. Najljepše mi je peći kruh u kuhinji. To nisam radila od mladih dana.
Ima nas desetak radnika koji pomažemo domaćinima. Konobare i kuhare ne računam. Kući sam u pet mjeseci odlazila svaki drugi vikend. Po mene je nekoliko puta došao moj muž. Kad smo se vozili kući, promatrala sam ga za upravljačem. Sve njegove nekulturne navike u nekoliko sati vožnje počele su se nizati… od podrigivanja po pivi do psovanja vozača ispred sebe. Vrhunac je bio kad me nazvao kurvom, jer sam imala usku suknju malo iznad koljena. Ne znam koliko puta me nazvao kurvom u braku, ali nekako sam opravdavala sve pivama i nervozom i činjenicom što je ostao bez posla. Sada sam gledala sam u čovjeka koji mi je postao nepoznat. Odavno je sve postalo uhodana stihija. Moja miljenica imala je pravo. Vrijeme je da mislim na sebe… Istina, to sada mogu. Obećali su mi da mogu na imanju stalno raditi, da ima posla koliko mi srce želi. Da će mi dati desetak adresa ako mi se tu ne svidi…
Kada sam odlazila iz obiteljske kuće, u nedjelju pred večer, rekla sam mužu da ne mora dolaziti po mene za dva tjedna. Da prijateljica Ana iz Varaždina ide autom, pa ćemo zajedno. Po prvi puta u životu pogledao me sa dozom straha. S razlogom. Čak mu se, začudo “nije dalo u nogometni klub jer su mu svi dosadni”. Eh živote. Rekao je – daj da se još jednom kresnemo, još imaš petnaest minuta. Tada sam postala sigurna u jedno. Taj čovjek me neće više dotaknuti. Proletjelo mi je glavom, koliko žena u vlastitoj fizičkoj i materijalnoj nemoći služi muškarcima jednostavno kao seksualni objekt, a ne kao nježna i brižna životna suputnica. Dok smo se frendica Ana i ja vozile, ona, koja je poznavala cijelu moju situaciju, samo je čekala da progovorim.
– Odlučila sam – rekla sam u polumraku – Krenut ću ispočetka. Svi oni noćni sati u kojima smo analizirale sve naše, a prvenstveno moje mogućnosti, dale su mi snagu. Mislim da ljubim susjeda Dietera. Preselit ću se k njemu. Svih ovih pet mjeseci, njegovo ponašanje, briga o imanju, sve zajedničke kave na koje je dolazio u restoran u kojem sam radila, sve pohvale kojima ga gazdarica okitila, sve što mi je nudio, a ja sam odbijala… da bi me muž zbog suknje do koljena, nekoliko sati kasnije na povratku kući, nazvao kurvom. Je li to bio njegov obrambeni mehanizam? Mačo lekcija koja nije više palila ili nešto treće, ravnodušno mi se fućkalo.
– Zar ne koliko je za samopouzdanje važno imati novac, biti situirani, izgrađivati sebe? – rekla je frendica, zadovoljna zbog moje odluke. Ona živi s roditeljima i jednostavno je željna izazova, zato je radila u Austriji.
Dieter je bio naš susjed na imanju, dugogodišnji udovac od pedeset godina, imao je dvojicu radnika, ali ne iz Hrvatske. Oni su radili kod njega godinama. Supruga mu je umrla prije dvadeset godina. Počeo mi se udvarati na pristojan simpatični način vrlo brzo otkada sam radila tamo. Čak mi je jedno jutro pomogao da muzilicom pomuzem dvije krave. Prije odlaska kući u Hrvatsku izgovorio je riječi koje vjerojatno neće ponavljati. Znao je da sam udata, ali zaprosio me. Da ne mislim da je neozbiljan u svojim namjerama. Bio je lijep i stasit, često u svojem poslovnom svijetu.
Kad smo stigle, on me čekao na svojem imanju. Često sam se družila s njim, odnosno, on sa mnom. Gazdarica, koja je izašla iz restorana, pogledala je u pravcu ceste koja je vodila do njegove kuće.
– Vjerujem da te čeka sa večerom, znaš one njegove gljive, lignje i umak od neznamčega – nasmijala se.
– Znate – tiho sam rekla – Ja sam zaljubljena u njega otkad sam ga ugledala. Ali, sav moj život kod kuće, sve godine života…
– Život koji živiš da bi drugi mogli živjeti. Heeej! – oglasila se frendica.
Ostavila sam kovčeg da ga odnesu u moju sobu i krenula sam u pravcu Dieterove kuće. Kad me ugledao sa verande potrčao mi je u susret.
– Da, pristajem – bacila sam mu se u zagrljaj.
– Uh – kako sam se bojao da se nećeš pojaviti. Volim te. Nema to veze sa mojom samoćom. Zaslužuješ biti sretna. Dođi – rekao je.
Večerali smo. Odveo me u svoj krevet. Milovao. Osjećala sam se tako seksi. Voljeli smo se i uvažavali.
Ova priča nema veze s novcem, zaista, ali ima veze sa prilikom koja se najčešće ne pruži u životu. Meni se pružila.