Riječ “pare” iz naslova ovoga pisanog uratka, napisana je u množini, nekoga bi mogla asocirati, odnosno navesti na predodžbu da će u ovoj kolumni biti govora o nekakvim parama i isparivanjima, što i nije daleko od istine, ali…
…ali o kakvim parama će biti ovdje riječ, jer i “para”, a osobito “isparavanja” ima svakojakih. Možda će – ovo o čemu želim nešto reći zvučati pomalo čudno – zbunjujuće, ali pokazat će se da “pare” i isparavanja, mogu, a i ne moraju biti usko povezani. Ovogodišnje oceanske pare su se nešto namjerila na nas i našu staru Europu kao rijetko kada i svako malo nas zapljusne neka od “dubokih ciklona” i nemilosrdno nas opere.
Em nas opere atlanska, ili đenovska ciklona, em nas “peru” i “operu” naši domaći lopovi. “Oprali” su nas – reklo bi se, narodski – naši “dični, veliki” sinovi – pravi Hrvati. Ma što Hrvati – prave “Hrvatine”! Svjedoci smo ovogodišnjeg ne odveć vrućeg kišovitog ljeta, velikih i učestalih poplava i katastrofalnih posljedica koje su, življu poplavljenih područja za sobom ostavile.
“Sreća u nesreći je što su popljavljeni…!”- za posjeta Gunji, Rajevom Selu… – suosjećajno je naš premijer pokušao objasniti očajnim i unesrećenima ljudima.
Još iz osnovne škole znamo da se tijela na toplini šire, pa se uslijed visoke temperature mnoga i isparavaju što je i logično. Logično je zaključiti da tekuće tvari – neke brže, neke sporije – isparavaju doslovno pred našim očima. Međutim, kod nas u Hrvatskoj, tradicionalno, “isparavaju”, pa i “ispare” – i krute tvari – , pa i stvari.
Mi smo uistinu, dokazano je nebrojeno puta, toliko inovativni da, doslovno preko noći u Hrvatskoj ispare, recimo, vodovi od dalekovoda, telefonski vodovi, nadgrobne bakrene ploče, svijećnjaci, bakreni krovovi, brončani spomenici, željezničke tračnice, trupci slavonskog hrasta i bukve, ispari urod nekoliko tona jabuka iz voćnjaka, da i ne spominjem razne alate i tehničku robu. Čak i kompletni bankomati sa svojim sadržajem preko noći ispare.
Zapravo, čini mi se da nema toga – radilo se o tekućim ili o krutim tvarima i stvarima – što u Hrvatsko ne može “ispariti”. Sad smo se, zanimljivo, uzbudili i pobunili protiv Mađara zbog INE i naših rafinerija. A, zašto? Zašto se mi uopće srdimo na Mađare? Jesu li oni oteli INU i upravljačka prava nad njom? Ma, boga ti, sad su nam Mađari krivi, je li? Oni brinu o sebi, a o čemu mi i naši dugoprstići brinemo?
Onoga tko im je to omogućio više, tako reći, nitko ni ne spominje. Je li njegova blokirana imovina oduzeta i prodana? I ne samo njegova. Kad će se to dogoditi? Ili naši misle namiriti učinjenu štetu prodajom “Renaulta” 8 iz šezdeset i neke prošlog stoljeća? Što je sa silnim milijunima i milijardama kuna, pa i eura pokradenim i pohranjenim u inozemnim bankama?
Zašto se to ne razotkriva i vraća u domovinu? Hoće li se to s vremenom, kao, zaboraviti i je li to našim vlastima u interesu? Rečeno je… Ma, svašta je rečeno, ali je li po tom pitanju išta učinjeno da se opljačkano vrati? PARE NA SUNCE, SUNCE LI VAM ŽARKO, šeprtljavo!
