Prema uhodanoj tradiciji, a povodom Svjetskog dana učitelja, zaposlenici OŠ Jože Horvata Kotoriba svake godine putuju na jednodnevni izlet kojemu je cilj stručno usavršavanje, odnosno upoznavanje znamenitih turističkih destinacija.
Ove godine u utorak, 7. listopada krenuli su na daleko putovanje prema jednom od najljepših gradova na svijetu – Veneciju. U njihovom sam se društvu našao i ja. Uzbuđenje prije puta bilo je veliko – baš kao u učeničkim danima. Radovao me odlazak u bajkoviti grad Italije koji je na sjeveru Jadranskog mora sagrađen na 118 otoka, omeđenih s više od 170 kanala koji pak su spojeni s više od 400 mostova.
Putovanje od Kotoribe do Venecije trajalo je gotovo osam sati. – Ukoliko želiš doživjeti pravu Veneciju moraš prošetati uskim uličicama preko mostova koji vode do minijaturnih trgova – govorili su mi oni koji su čari Venecije imali prilike vidjeti. Već na prvi pogled, još s broda kojim smo putovali, izgled samog grada me oduševio. Bilo mi je jasno da je to neki drugi svijet, grad koji će nam toga dana ispričati svoju priču, pokazati svoju raskoš i prebogatu povijest.
S nama je bila Zorana, turistički vodič koja nam je ispričala o tamošnjem životu nekada i danas. Jeste li znali da je ovaj grad na vodi izgrađen na drvenim balvanima iz Hrvatske i istarskom kamenu? Povjesničari smatraju da je Venecija osnovana između petog i sedmog stoljeća n. e., u vrijeme učestalih napada barbarskih plemena koja su nadirala sa sjevera te palila i pljačkala naselja na kopnu.
Bježeći pred pljačkašima, mnogi stanovnici priobalnih naselja sklonili su se na obližnje male otoke koji su bili prilično nepristupačni, ali su im pružali veću sigurnost. U stvarnosti Venecija još i danas izgleda kao u vrijeme svog procvata. U očima mnogih turista pretvorila se u kameni spomenik koji valja vidjeti.
Osobito su privlačne točke Trg svetog Marka sa svojim 175 metara dugim i raskošnim prostorom, sa crkvom nakićenom stupovima i mozaicima, sa 99 metara visokim Campanilom (zvonik) što stoji slobodno i s osobito izrazitom Duždevom palačom s arkadama zašiljenih lukova, a iznad svega privlači sistem kanala s gotovo četiri kilometara dugim Canalom Grande što presijeca grad u obliku golemog slova S. Romantična vožnja gondolom po Canalu Grande još je i danas velika želja posjetioca Venecije. Od znamenitosti treba spomenuti Most uzdaha, Baziliku svetog Marka, Most Rialto…
Kao i svakog dana Trgom su prolazile horde turista iz svih krajeva svijeta a njima su društvo pravili golubovi. Ovaj je Trg jedan od rijetkih drevnih europskih trgova koji su pješačka zona, bez motoriziranog prometa koji se obavlja samo kanalima. Svi ostali trgovi u Veneciji se, zbog manje veličine, ne zovu piazza nego campi. Također je mjesto održavanja mnogih venecijanskih festivala od kojih valja spomenuti onaj karnevalski.
Gradom se vrlo lako kretati pješice ili taksi-brodićima, a poseban je doživljaj vožnja gondolom koja pogađate nije tako jeftina – 80 eura za 6 osoba. Želite li popiti kavu na glavnom Trgu i okolici platiti ćete je 5 eura, no prošećete li malo dalje u venecijskoj kavi možete uživati za 1,50 euro. Zanimljivo je da su cijene različite pa se čak možete i pogađati. Ukoliko ogladnite, možete pojesti pravu taljansku pizzu za 10 eura. Naravno u sjedećem položaju.
No, odlučite li stajati dok jedete cijenu će vam umanjiti za dva do tri eura. Suveniri grada kao što su karnevalska maska, lav koji je simbol Venecije i gondola mogu se kupiti u prosjeku za jedan euro. Poseban doživljaj bio je i posjet tvornici Murano koja je poznata poznato po izradi čudotvornih predmeta od stakla.
U povijesti su staklari koji su izrađivali murano staklo bili su najcjenjeniji građani na otoku. Mogli su nositi mač, imali su i imunitet od kaznenih progona poput plemića, a njihove kćeri mogle su se udavati u najbolje plemićke kuće u Veneciji. S druge strane dobili su i neku vrstu kazne jer nisu smjeli napuštati Murano pod nikakvim uvjetima. Imali smo prilike vidjeti i tamošnji sprovod.
O Veneciji se više pisalo negoli o većini drugih gradova na svijetu. Francesco Petrarca ju je godine 1364. smatrao bogatom zlatom, ali još bogatijom slavom, Goethe je godine 1786. mislio da se taj grad ne može usporediti ni s jednim drugim, Ernst Moritz Arndt zgražao se nad odvratnim pogledom i mirisom, Charles Dickens je sanjario o njoj godine 1844; stvarnost Venecije nadmašuje maštu i najdivljijeg zanesenjaka, a Thomas Mann je taj grad godine 1913. nazvao najnevjerojatnijim od svih gradova.
Brojni turisti, pa tako i mi iz Međimurja, bili smo oduševljeni “gradom na vodi”. Kućama smo se vratili umorni, ali istovemeno sretni jer smo doživjeli bajkoviti grad koji je nam je tog dana ispričao svoje najljepše priče o Casanovi, ljubavniku i književniku, Carlu Goldoniju, pjesniku i komedijašu, Monteverdi, kompozitoru, istraživaču Marku Polu, kompozitoru Antoniu Vivaldiju….
