Obraduje me svaki susret s profesorom Kristijanom Valkajem iz Gospodarske škole Čakovec, pak je tako bilo i na veličanstvenom i spektakularnom otvorenju moderniziranih bazena u Termama Sveti Martin.
Srdačan pozdrav, uobičajeno pitanje s obje strane, kako ste i onda razgovor. O čemu? O siru turošu. S profesorom Valkajem o turošu se može razgovarati satima, jer čovjek se posvetio ovom tradicionalnom međimurskom proizvodu, istražuje njegov nastanak i njegovu kakvoću, promovira ga kao autohtoni proizvod, bori se da turoš dobije status ili oznaku hrvatskog zaštićenog proizvoda iz Međimurja i o njemu sprema doktorat.
Ovaj puta nismo puno razgovarali o turošu jer na gala večeri u Termama Sveti Martin bilo je puno krasnih stvari i osoba. Tek usputno pitah profesora kako se odvijaju stvari s turošem, a on mi reče, kako sve ide svojim tijekom, ali nešto sporije nego bih to ja želio, ali ide i treba samo malo strpljenja. Kasnije sam čuo i dosta novca. Na večeri među nekoliko desetaka vrsti različitih jela na stolovima je bio i turoš u maloj posudici uronjen u majonezu ili nešto slično majonezi.
Moj prvi izbor među tom kulinarskom čarolijom bio je upravo turoš. Dok sam ga žumbao, u ustima osjetih gorak okus ustajale paprike. Nekako sam progutao trokutić tog gorkog sira i razmišljao o onim dobri turošima krištanovečkog Sirka, kojeg su nemilosrdni poreznici i vjerovnici i sinovi razmetni do kraja uništili, nakon čega više u Međimurju nema pravog turoša, naravno pri tome mislim u nešto većim količinama.
Svaka čast i poštenje Hameru, ali nije to bilo to! Uzeh turoš s drugog i trećeg stola ali ništa se nije promijenila. Gorak okus i amen. Pitah profesora što on misli o ovom turošu večeras, na što on mudro odgovori, kako je moja ocjena točna, ali gosti smo pak ne budemo sada o kakvoći turoša. Nisam siguran je li odgovor doktorski, ali siguran sam kako turoša međimurskog, autohtonog nema. A nema ga jer ga nemamo iz čega napraviti.
Kao što nema niti nanovo zaposlenih u Međimurskoj županiji o čemu su proteklog tjedna bombastično pisali i brujali mediji, ponajviše oni čiji novinari rade na sitno. Naime, proteklih dana bio sam na nekoliko berbi grožđa i jabuka, na par večera i svugdje, ali baš svugdje se ponavljalo pitanje ili zamolba mi upućena. Znate li za nekakav posao, kćerka mi je diplomirala i čeka posao mjesecima.
Ili, sin mi je završio fakultet i posao traži dvije godine, znate za kakav posao da bi se zaposlio. I niz sličnih pitanja, koje su ljudi postavljali i međusobno. Isto tako razgovarao sam s nekoliko mlađih osoba, koje su bez posla, na roditeljskoj grbači. U nedjelju poslijepodne su iz Murskog Središća u svijet za poslom krenula tri mladića i jedna djevojka, jer u Međimurskoj županiji nemaju posla, a niti u Hrvatskoj lijepoj i dragoj našoj.
Jedan ured u Lendavi dobro posluje pišući preporuke i zamolbe mladim Međimurcima i Međimurkama za posao u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. I onda čujem kako je naša velika, možda i najveća glazbena nada i talent Maksim Kaljakin, prekinuo studije i otišao nešto raditi u Irsku. Nema se novaca za studij, a nema se niti od čega živjeti, u Međimurskoj županiji koja navodno prednjači u zapošljavanju.
Zaista nisam čuo niti susreo osobe koje su se zaposlile i tako popravile statistiku o broju zaposlenih u našoj županiji. I pitam se kao i tisuće drugih ljudi, gdje su ti zaposleni o kojima se toliko pisalo i govorilo u medijima? Priznajem zaposleno je nekoliko novih učitelja i administratora na tzv. projektima.
Kao što se i pitam gdje su međimurski autohtoni turoši. Na gala večeri u Termama Sveti Martin, bogme nisu bili takvi kakve znam i o kakvima profesor Valkaj piše doktorat.
