Sve na ovom svijetu se mijenja, to svi znamo, ali nam je toliko teško prihvatiti promjene, kao da očekujemo da će sve trajati ili živjeti vječno
Kako znamo da se nešto mijenja? Na isti način na koje prepoznajemo da je noć, da je jelo slano ili da pada kiša. Postoji nešto suprotno tome što nam daje da raspoznamo razliku, odnosno, postoji dan, postoji bljutavi okus jela, a i taj dan s bljutavim jelom može biti vedar. Znamo da se stvari mijenjaju jer postoji nešto u nama što se nikada ne mijenja, nešto u samoj osnovi našeg postojanja. To nešto nam govori da je život vječan i zato toliko tugujemo kada doživimo smrt iz blizine, zašto sa strahom i nevjericom promatramo kako nam tijelo s godinama i s bolestima propada. Jer jednostavno, poput male djece, ne možemo razumjeti kako i zašto stvari nestaju.
Neki od nas se čak niti ne mogu odvojiti od predmeta, glazbe, odjeće ili načina života iz mladosti kao da će im to pomoći zaustaviti vrijeme ili se njima vraćaju par desetaka godina kasnije kao da je to njihov osobni vremeplov. No, i oni i sve njihovo će jednog dana nestati, pretvoriti se u one iste čestice iz kojih su nastali.
Einsteinova opća teorija relativnosti pretpostavlja kako crne rupe, koje nastaju kada se zvijezde vremenom istroše i počnu se urušavati pod svojom težinom, uvlače okolnu materiju u sebe i na taj način proždiru cijeli univerzum. To bi se moglo nastaviti u beskraj, ali kvantna fizika kaže kako standardni zakoni fizike u jednom trenutku moraju prestati vrijediti i kako moramo uzeti neke druge stvari u obzir.
Gravitacija opisuje način na koji se prostor zakrivljuje pa zbog toga Mjesec kruži oko Zemlje, ona oko Sunca, ono oko središta Galaksije, a ona već oko nečega negdje u beskrajnom Svemiru. Osim prostora, ona mora i iskriviti i vrijeme (koje i inače protječe različitom brzinom ovisno o tome koliko se brzo krećemo kroz svemir, čak je i vrijeme relativno) pa bi crne rupe koje možemo promotriti bili događaji iz nekih davnih vremena. Ta teorija koja spaja kvantnu teoriju i gravitaciju tvrdi kako crne rupe u jednom trenutku moraju prestati uvlačiti stvari u sebe i početi ih izbacivati, te se pretvoriti u “bijele rupe” tako dajući opet materijal za izgradnju svemira. Taj ciklus pretpostavlja umjesto Velikog praska, teoriju Velikog odskoka, Svemir koji neprestano nestaje i nastaje, ali nikada ne umire.
Sva ta zbivanja u materijalnom svemiru se odvijaju u beskrajnom polju tamne energije, jedinstvenom energetskom polju koje je zaslužno za sve brže širenje svemira. Sva materija pluta u jednom konstantnom polju energije i možemo pretpostaviti da se u njega vraća i iz njega nastaje.
I mi smo dio tog ciklusa, naša tijela i umovi tek mali dio, ali onaj naš dio koji se nikada ne mijenja, on promatra taj dio svemira koji neprestano nastaje i nestaje. Jer, da bismo neku promjenu primijetili i izmjerili, moramo imati neku konstantu, nešto što se ne mijenja bez obzira na sve, čvrstu točku koja nam omogućuje da promatramo kretanje oko nas. I to je ono što mi jesmo, čvrsti, nepromjenjivi, stari poput svemira.
Ivan Palijan je puno godina radio kao urednik i novinar. U jednom razdoblju života je mislio da je revolucionar, jednom je poželio biti boem, a neko vrijeme se bavio mišlju da postane svjetski putnik, odnosno čovjek koji je vidio svijeta. Trenutno živi sa suprugom u Čakovcu, voditelj je prodaje SAN prirodne kozmetike, te učitelj joge i Programa sreće fondacije Umijeće življenja. Tečajeve i programe vodi u Čakovcu i Varaždinu, možete ga kontaktirati preko web stranica.
Pročitajte prethodne kolumne:
UMIJEĆE ŽIVLJENJA: Izgubiti vlastiti um, ne ostati bez pameti
