Negdje, tamo u daljini, mora da postoji to nebo. Jednom, kad svi tamo dođemo postajemo anđeli. Znam ja to. U ovom trenutku gledam u svoje ruke i čini mi se da su zrcalo, izvor topline, škrinja moje ljubavi. Ja više nikoga nemam na ovome svijetu osim sebe, tako u ovom trenutku osjećam, ali to je ono što ljubim najviše. Spoznaju da sam odrasla skupljajući kamenčiće, zalijevala ih suzama i oni su postali biseri. Zovem se Kristina. Djevojčica sam iz međimurskog sela, putnica koja je prošla tisuću staza međimurskih ne bi li skupila blago kojemu će se svi diviti. Svi su mi se smijali kad sam jednom, grickajući komadić kruha u parku obraslim bršljanom, posljednje mrvice bacila pticama.
Ljudski smijeh miješao se s veselim cvrkutom ptica i pomislila sam, nikada taj ptičji pjev ne bih mijenjala za te ljude. Razlika je velika među njima. Veliki ljudi znaju sami ispeći kruh, a male ptice kriomice slijeću ne bi li se najele mrvica. One ovise o prirodi i ljudima. Čak nakon toga, ti veliki ljudi, siti, nikada ne mogu biti slobodni kao te male ptice. Ptice imaju nebo, krila kojima mogu istovremeno vidjeti rijeke i cvijeće, životinje i ljude. Mogu zamahnuti i već su na nekom drugom mjestu, bez nekog određenog cilja. Ne planiraju unaprijed gdje će sletjeti, nemaju ispod krila putovnicu, ne trebaju novac ni kovčeg sa garderobom. Priroda ih može ponekad kazniti, ali nikada im oduzeti slobodu.
Zato se ptice razlikuju od ljudi. Ne kaže se badava od davnina, slobodan kao ptica! To nisu samo riječi, to nije usporedba kojom ćemo spoznati razliku odjeće od perja. To je nešto iznutra što nas čini poletnima danju, a mirnima kad nam nad prozorom usnu mjesečeve sjene.
Sjedim na stepenicama stare kuće. Moram priznati, malo mi je hladno, na sebi imam crvenu šuškavu haljinu. U njedra svoja, u to svileno šuštavilo umotala sam violinu da je ne bi uhvatila noćna vlaga. U mojim njedrima se odmara od ljudi pred kojima smo ona i ja stajale nekoliko sati. Mirišimo po cvijeću i parfemima velikog grada. To u ovom trenutku uopće nije važno. Ti mirisi će ionako nestati jednim pokretom prstiju i mlaza vode. Nevažni su postali kada smo koračale u ovo malo dvorište, a mjesečina je kroz zaraslu travu spustila se lagano u jedno prošlo vrijeme koje se nikada neće vratiti.
Letvice na ogradi verande oslabile su i stopile se sa travom, škripi nadstrešnica oslabljena sve više kiselim kišama. Koliko je kiša palo od one posljednje kada je majka umornog pogleda gledala za mnom? Sjećam se da mi je u ruku gurnula neku crvenu novčanicu. Crvenu poput mojih čarapica, kasnije sam to primijetila dok sam se spremala na spavanje. Oko mene su spavala djeca, neka su se cerekala, neka samo treptala očima. Jedna djevojčica u rukama je stiskala malenog krpenog psića. Kad sam pogledala u njega, samo ga dublje uronila pod pokrivač. Istina, nikad nisam imala takvog, ali bila sam sigurna da je naš živi žuti Medo sto puta ljepši od njega. Otac će mu opet baciti nešto za jelo kad se bude vraćao kući. Zašto nije bio kod kuće kad sam odlazila s tetom, uvijek sam se pitala. Kao iz daljine čujem njegove psovke. Znam da mu je bilo žao što me teta zauvijek odvela. Uvjerena sam da je psovao kad me nije našao. Jer, uvijek kad se vratio iz seoske krčme zagrmio bi: Kristina!!!
Ja sam se nekad probudila i viknula da spavam. Onda je tražio jelo po kuhinji. Glasno je pitao majku je li popila lijek. Ona ga, izgovarajući njegovo ime, stišavala. Svake noći prije sna sjetila bih se stepenica na kojima sada sjedim. Spotaknula sam se kad sam silazila, a teta me pridržala. Grlila me u autu i rekla da će sve biti u redu. Što nije bilo u redu? Sjećam se da sam zaspala putem. Bila sam umorna jer smo toga dana ispratili moga brata na jedno dugo putovanje. Došli su neki ljudi i odvezli ga. Prije toga, majka mu je promijenila pelenu i poljubila ga. Gurnula mu je u košuljicu isto takvu novčanicu kao i meni.
Gospođa koja ga uzela poljubila je moju majku. Zagrlila ju je, a ja sam mislila da će se brat ugušiti među njihovim grudima. Gospođa će ga čuvati dok se majka ne vrati iz bolnice, mora da je to bilo. Da, danas znam koliko sam bila u zabludi. On se meškoljio, namrštio se u snu. Iznad lijeve obrve skupio mu se onaj okrugli crni madež u polumjesec, a onda je ponovo postao okrugao. Majka se pridigla na krevetu i kroz prozor smo ih gledale kako odlaze. Visoki gospodin otvorio je zadnja vrata velikog bijelog automobila. Žena nam je leđima zaklonila pogled. Brata nismo uspjele vidjeti posljednji put. Majka se umorno spustila natrag na jastuk. Rekla je da je popio punu bočicu mlijeka i da će spavati čak do Beča. Pitala sam je gdje je Beč. Beč je grad, šapnula mi je. Kad odrasteš ne zaobiđi ga, molim te. Naći ćeš već put do njega… naći ćeš… drugu polovicu sebe.
***
Kad sam te večeri legla, ne u svoj krevet, ne u roditeljskom domu, već u krevet dječjeg doma, sanjala sam da se vozim u vlaku. Začudo, nikada se do tada nisam vozila vlakom. Majka se ponekad vozila u Sloveniju. Kondukter je pogledao kartu, tako je rekla. Karta se kupuje novcem, shvatila sam iz te majčine priče. Pogledala sam crvenu novčanicu ispod pokrivača. Bi li to bilo dovoljno za kartu do Beča, pitala sam se te prve večeri? Zaspala sam u trenutku i dugo, dugo, godinama, nisam se mogla sjetiti imena toga grada… Beč, Beč…
Ja sam usvojena djevojčica i sjedim na pragu doma gdje sam rođena. Prošlo je gotovo dvadeset godina. Imam brata. Imala sam prave roditelje. Je li me otac ikada tražio? Majka je bila teško bolesna. Kada je umrla? Možda tada kada sam u novom domu, jedne noći, sanjala da žena s licem moje majke u naručju čuva dva anđela?
Ja u krilu sada imam crvenu violinu… Imam šuštavu haljinu u kojoj sam nastupila na koncertu u gradu. Imam muža kojeg volim. On me čeka u čakovečkom hotelu. Rekla sam mu da ću se možda vratiti ujutro. Zna i razumije zbog čega sam odsutna. On razumije sve moje tišine. Razmišljam o svojem bratu. Nikada ga nisam tražila. Nisam znala kako, a i nisam znala put do njega. Pronaći ću put. Obećala sam majci. Zato sam ovdje. Šuštava svila i bogatstvo su nula bodova kad srce nije puno i ne stežeš u naručju ono što voliš. A ja mu, u daleki austrijski grad šaljem glas. Ti ni ne slutiš. Obećala sam našoj pravoj majci. Dolazim ti. Da te konačno vidim i zagrlim.