Ima li u Hrvatskoj novih vijesti i što bi to za naše pojmove mogla biti nova vijest? Pitanje možda i izgleda jednostavno, no, odgovor baš i nije tako lagan i jednostavan, ako izuzmemo učestalu i obilnu kišu koja nas nemilice kvasi i natapa. Zapravo, vijest bi mogla biti vremenska prognoza ako meteorolozi pogode prognozu pa nas dopadne dan-dva bez kiše, a potom po starom: kiša i samo kiša.
Vrag bi ga znao, možda smo se nekome gore gadno zamjerili, a opet, ako bolje razmislimo: kako smo izabrali još nam je i dobro. Od izabranih su gori samo oni koje nismo mi birali, a glavno kolo vode. Možda netko tamo gore budnim okom nas motri važući kakvi smo i što sve kao ljudi činimo pa se svako malo, k’o kišna godina, rasplače i rastuži nad nama. Ma, i da na jedno oko zažmiri uvidio bi kakvi smo lažljivci, prevrtljivci, lopovi i gulikože – prvoga do sebe.
Danas je vijest i otkriće starih pljački, starih lopovluka i starih razbojstava. Javljanja s poplavljenih terena da je negdje popustio nasip ili – iako je obećano – nasip uopće nije izgrađen, novac potrošen, šljunak pokraden, pa vodurina ljudima uništava sve što su godinama stjecali.
Nered, nerad i neodgovornost su već odavno zavladali u našem društvu. Bilo je rečeno da se zna gdje je lopovski “softver”. Još je samo trebalo otkriti gdje se nalazi “hardver” i lova će stići na državni račun. Međutim, od najavljenog nema ništa. Opljačkano i pokradeno se ne vraća, a država je u teškoj gabuli. Da smo pošteniji i marljiviji ne bi nas investitori izbjegavali k’o šugavu ovcu već bi investirali u Hrvatskoj, da se opljačkano vratilo ne bismo bili u takvoj krizi, ne bi toliko bilo nezaposlenih, a i nasipi uz vodotoke bi bili izgrađeni.
Sve to skupa na vladajućima je ostavilo traga. Eno ih, nekako su oronuli. Bez “make upa” su skoro pa nikakvi. Od briga, teškog, mukotrpnog i danonoćnog rada samo što nisu lipsali. Ne bi im škodilo još koji tjedan počinka da se pošteno odmore, jer inače, riskiraju vlastito zdravlje. A sve za svoj narod.
Gledam na televiziji bivšeg ministra Linića. Čovjek se oporavio od tlake koja ga je umalo uništila. Sad naprosto blista, a samo zato jer su ga šupirali iz SDP-a. Jadranka više nije u “koroti” pa i ona blista i sjaji od zadovoljstva što ne sjedi u istom društvu i u istom vagonu s bivšima, a kojeg vuče “lokomotiva” Zapadnog balkana na putu za put. Bit će da netko namjerno i pakosno prska tračnice nekakvim opasnim “retardantom”, jer nam se “lokomotiva” opasno nagnula i nezaustavljivo juri prema ambisu.
Toliko smo se silili u EUROPU nadajući se da ćemo – kad jednom uđemo – i dalje moći “voziti” po svome, onako “već nekak bu”. Izigravali bismo uglađene Europljanje, a pljuvali po podu ili kroz oblok. “Tak’ ne bu išlo!” – rekao bi naš premijer. Stvarno, naš premijer baš zna reći, onak’ kak’ mu dođe kao što je 9. srpnja 2014. mještanki Gunje rekao:
“Sreća u nesreći da su nastradali Gunja i Rajevo Selo i okolna mjesta. Ma, nije sreća, ali recima sreća u nesreći…!”, a da utješi gospođu Ljiljanu J. zbog sporog isušivanja vlage… suosjećajno joj je priznao: “…znam, i meni je prošle godine pukla cijev u stanu…”
Da bi riječ rekao. Čovjek je pun razumijevanja za nastradale… Još kad u Saboru poruči: “Imam lošu vijest za pesimiste – bit će bolje!”
