Zbog obilnih kiša ljeto je izgledalo kao kasna jesen, kada sam u malom frankfurtskom stanu ubijala nedjeljno popodne. Moja teta Ana, kod koje sam boravila već tri mjeseca radila je popodnevnu šihtu u bolnici i kući se uvijek vraćala oko ponoći. Anči, kako sam je od milja zvala, svojom je osobnošću zasjenila sve važne ljude iz mog života. Da nije bilo nje, vjerujem da bih, zbog onoga što mi se dogodilo, oduzela sebi život. Proteklog tjedna u veselom smo raspoloženju ona i ja proslavile moj dvadeset i sedmi rođendan. Dobila sam na dar novi mobitel i tristo eura. Za razliku od moje majke, ona nikad u ničemu nije škrtarila, a živjela je zapravo skromno.
Nikad se nije udala, jer nije naišao princ na bijelom konju o kom uvijek maštala glasno s dozom duhovitosti. Kako je lijepo imati takvu osobu pored sebe kada ti život krene nizbrdo i potonu sve lađe. Kada sam napuštala svoje mjesto, bila sam sigurna da se više nikad neću vratiti. Majka i otac na odlasku samo su šutjeli. Nanijela sam im veliku sramotu.
Prevarila sam svog budućeg muža sa seoskim župnikom. Doduše, prijevara je vrlo teška riječ za ono što mi se dogodilo. Dogodila mi se ljubav koju nisam mogla, a ni željela spriječiti. Jučer sam doputovala iz Hrvatske gdje sam nakon tri mjeseca, ali u malo drugačijim okolnostima, ponovo srela čovjeka koji je osvojio moje srce i prekršio sva svoja životna pravila. Moj zaručnik Marko se zakleo da će zaboraviti sve što se dogodilo.
Namjeravali smo se vjenčati nakon pet godina hodanja, no bilo je jasno da je naša veza potrošena. Stjepan je bio premješten u drugu župu nakon što je izbio skandal o našoj vezi. Zapravo, Marko mu je nanio fizičke ozljede od kojih se svećenik oporavljao mjesec dana. Znam, dozvolila sam si tu ljubav i bliskost, a sad još uvijek ližem rane. Ovih dana sam ga ponovo srela, jer je moja teta Ana mislila da treba prekinuti tu mučnu situaciju. Pogledati si u oči i ne rušiti mostove za sobom. Kad me vidjela, obradovala ju je moja mirnoća nakon svih onih besanih noći, u kojima je slušala moje jecaje.
Jedva sam čekala da se vrati s posla, da joj ispričam o ponovnom susretu sa Stjepanom i kažem da moje srce više ne nosi tako težak teret kao u početku. Moji roditelji su me odgajali vrlo konzervativno. Živjeli smo u župnikovu susjedstvu i ja sam od malih nogu u crkvi pronalazila svoj mir. Nerviralo me to treniranje strogoće u obitelji, sputavalo da iskočim iz uobičajenih okvira. Kad je stari svećenik umro, izgubila sam pravog prijatelja. Jednom prilikom je rekao da moram biti ponosna što sam drugačija od drugih djevojaka. Često sam svirala klavir na njegovom dvoru. Roditelji su imali dovoljno novca, ali mi omiljeni instrument nikada nisu priuštili. Njegove životne priče upijala sam poput spužve i shvatila da je Bog sve ono dobro i lijepo u čovjeku. Onda je iznenada stari svećenik umro. Danima poslije, satima bih sjedila u crkvi i molila za njega.
Nakon nekoliko tjedana na župni dvor je stigao novi svećenik, mladolik četrdesetogodišnjak ugodna glasa i živog pogleda. Nikako se nisam mogla pomiriti s tom promjenom, a u crkvu sam odlazila kad bih vidjela da on odlazi u svoje dvorište. Jedne nedjelje, majka ga pozvala na ručak. Nije vidjela razlog da novi svećenik ne dolazi k nama, budući da je njegov prethodnik uvijek bio dobrodošao za nedjeljnom trpezom. Majka je uglavnom vodila monolog, otac bi se tu i tamo uključio u razgovor. Mene nitko nije ništa pitao, uostalom, stara je samo glumatala. Novi svećenik povremeno me s razumijevanjem pogledao, kad bih nezadovoljno uzdahnula. Prijateljstvo između starog svećenika i mene majka mu je pokušala objasniti vrlo teatralno.
– Znate, Vesna još nije preboljela odlazak vašeg prethodnika. Nedostaje joj sviranje klavira i nedostaju joj oni njihovi razgovori u crkvi.
– Kako ti znaš što meni nedostaje ? – obrecnula sam se na majku koja je odala moju tajnu. – Ponekad se vežemo za ljude iz nekog samo nama znanog razloga i nikom, baš nikom ne moramo to objašnjavati.
Stjepan je podigao obrve i pogledao me.
– Mlada dama ima pravo. Osim ljubavi, dobri prijatelji su nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi. Kad oni odu, takav gubitak je vrlo bolan, ali nešto iza njih ipak ostane, zar ne?
Stjepan mi, nakon tog nedjeljnog ručka nije bio više tako antipatičan kao prvih dana. Prošlo je još nekoliko mjeseci, a ja sam, nakon dvogodišnjeg čekanja dobila posao u mjesnoj ljekarni. Prije toga sam četiri godine radila u tvornici lijekova. Radovala sam se većoj plaći i počela kovati planove. Posjet teti u Njemačkoj bio je među prioritetima. Odnijela sam svijeću u crkvu i zapalila je. Imala sam osjećaj da me stari svećenik gleda s neba i da se samnom raduje.
– Baš mi je drago da te vidim. Majka mi je rekla da si radosna što si dobila bolji posao – začula sam iza sebe Stjepanov glas. Dopao mi se njegov osmijeh. U posljednje vrijeme nisam ga viđala često, osim kod jutarnje i nedjeljne mise.
– Ponekad moramo biti strpljivi i sve dođe na svoje mjesto. Da, radosna sam jer ne želim financijski ovisiti o obitelji.
– Slažem se. Ako uhvatiš malo slobodnog vremena navrati, kaže majka da ti nedostaje sviranje klavira.
– Kako moja majka sve zna, jeste li primijetili? Ali nije joj palo na pamet da mi ga priušti sve ove godine.
– Nemoj joj zamjeriti, ponekad nismo svjesni da bismo mogli učiniti nešto za svoju djecu. Zato si ti drugačija. Duboko analiziraš sebe i izgrađuješ se. – Zatim se dogodilo! Pogledala sam ga očima žene, a to nisam smjela. Planula je iskra i oboje smo bili toga svjesni.
– Navrati kad poželiš svirati, vrata župnog dvora otvorena su za svakog putnika i dobronamjernika – rekao je. Možeš doći sa svojim zaručnikom, volio bih ga upoznati.
– Sad je stvarno pretjerala. Vjenčanje je obiteljska stvar koja se otkriva kad je vrijeme za to. Možda razočaram svoju dragu majku, tko zna. – Okrenula sam se i otišla udahnuti malo svježeg zraka. Za Marka nisam osjećala ljubav kao prethodnih godina i to me plašilo. Smetalo me što svih tih godina nije dopro do mojih najdubljih osjećaja, nije osjetio potrebu nadograđivati naš odnos.
Jednostavno, dosadio mi je.
– Oprosti što progovaram o tome, ali mislim da moraš biti sigurna da taj brak želiš. Promijeni nešto dok je vrijeme. Prestani biti pasivna i skreni pažnju na sebe i svoje osjećaje. Hoćeš li biti dokraja sretna, ovisi samo o tebi.-
Gledala sam kako izgovara riječi, kako me gleda svojim sivo zelenim očima i kako se smiješi. Skrenula sam pogled u stranu, svjesna koliko poznaje ljudsku psihu. To mu je, uostalom, bio posao. Ja sam za njega bila samo jedna zalutala ovčica u svoje vlastite emocije, žena koja će uskoro imati svoju vlastitu obitelj, čiju će djecu krstiti i u čiji će dom uvijek biti dobrodošao. Gledala sam ga, a u očima su mi zaiskrile suze. Izašla sam iz crkve. Zabljesnulo me svjetlo, proljeće je bilo na pragu, a ja nisam znala što ću sa svojim životom. Stjepan je izrekao istinu. Odvezla sam se do rijeke. Lice mi je nad površinom vode dobilo oblik razbijenog mozaika. Morala sam sebi priznati jednu jedinu istinu. Zaljubila sam se u mjesnog župnika, koji je došao u trenutku kad je zazvonilo zvono na uzbunu i primijetio moju senzibilnu žensku prirodu. Je li vidio i moju iskru u oku, pitala sam se.
– Mogu li svirati klavir ? – upitala sam ga pojavivši se na njegovim vratima dva sata kasnije. Nasmiješio se i pustio me unutra. Kao da je moj dolazak bio nešto svakodnevno i uobičajeno. Ja sam imala osjećaj kao da me pustio u svoj život. Svirala sam satima, a kad sam konačno ustala sa stolice, osjetila sam u sebi slobodu i radost.
– Sad moram ići, potratila sam dan, ali sam dobro razmislila i odlučila. Neću se udati za Marka. Ne volim ga dovoljno. – Ne znam ni sama kako se desilo, ali u trenutku sam se našla u njegovom zagrljaju. Ovila sam mu ruke oko vrata, a on se borio sam sa sobom. Potom su se njegove ruke grčevito ovile oko mene i stisnule me k sebi tako da sam izgubila dah. Ljubio me čovjek koji to nije smio. Upijala sam se u njega dok su mi suze navirale na oči i zaustavljale se na našim usnama. Mrmljao je da ne smijemo to činiti i još me jače ljubio. Koljena su mi podrhtavala dok sam trčala malom stazom do kuće. Pokrila sam se po glavi i zaspala. Nisam očekivala apsolutno ništa nakon tih poljubaca. Naš sljedeći susret dogodio se na gradskoj tržnici.
– Hoćeš li mi, molim te, učiniti jednu uslugu? – rekao je tiho nakon pozdrava.
– Hoću, veličasni, što god želite – našalila sam se.
– Prestani me gledati tako zaljubljeno – tiho me korio. – Osjećam se kao izdajnik, valjda ti je to jasno. Nismo si smjeli to dozvoliti. Ti zaslužuješ čovjeka koji će te voljeti svim svojim srcem. Tijelom, dušom, svakim pogledom. Zaslužuješ srce koje nije podijeljeno. Ja imam svoju životnu misiju i ti to dobro znaš. To se više ne smije ponoviti.
– Dogovoreno, veličasni – složila sam se uz osmijeh.
Ipak, krv nije voda, stara je uzrečica koja se potvrdila i u našem slučaju. Samo dva tjedna kasnije Stjepan i ja vodili smo ljubav. Nježno, pa strastveno, pa opet nježno. To su bili trenuci za sjećanje, nadjačali su sve ružno u životu, dali mi snagu i ispuniti srce u potpunosti. Već drugi dan rekla sam Marku da se neću udati za njega. Tada mi je priznao istinu. One večeri kad me Stjepan prvi put ljubio, stajao je ispred ulaznih vrata i vidio dvije sjene kako se stapaju u jednu. Okrenuo se i odjurio kući, ne vjerujući svojim očima. Rekao je da je odlučio prijeći preko toga jer je bio svjestan da će me izgubiti. No kad sam mu rekla da ga više ne volim i da se neću udati za njega, poludio je.
Deset minuta kasnije fizički se razračunavao sa Stjepanom. Slijedeći dan po selu je pukla priča o župnikovoj i mojoj avanturi. Pala sam u depresiju. Ugled moje obitelji bio je narušen, Stjepan je imao modrice po licu, moja sudbina poštene djevojke bila je zapečaćena. Najbolje rješenje bilo je moje putovanje u inozemstvo.
Mojim odlaskom ljubav se nije ugasla, zato sam još jednom morala potražiti Stjepana. Kao rezultat naše ljubavi bila je moja trudnoća. Ni jednog trenutka nisam pomislila da ću pobaciti, već naprotiv, moj život polako je dobivao smisao. Živim kod tete Ane u Njemačkoj, ona mi pomaže u svemu. J
edva čekam da dođe s posla da joj ispričam o svom susretu sa Stjepanom u Hrvatskoj. Zbog onoga što se dogodilo premješten je u jednu malu župu na otoku, a priče u mom selu vjerojatno su utihnule. Kad sam se nenajavljeno pojavila pred vratima Stjepanovoga novog doma, nije se iznenadio. Mislim da sam mu čak u očima ugledala radost i olakšanje. Dva mjeseca intenzivnog razmišljanja učinilo me zrelijom i samostalnijom. Počinili smo grijeh zbog kojeg ćemo jednog dana odgovarati, ali do tog trenutka valja proživjeti jedan cijeli zemaljski život. O tome smo progovorili za našeg susreta.
– Sad sam tu pod malo drugačijim okolnostima, morala sam još jednom s tobom razgovarati.
– Znam da nisi sretna. Nitko u tuđini ne može biti sretan. Mogu li ti ikako pomoći? Meni godi ovo malo mjesto na otoku, a vrijeme će učiniti svoje.
– Ne treba mi nikakva pomoć, ja sam sretnija nego u vrijeme kad si me upoznao.
Stjepanovo lice dobilo je sjetni izraz. Ovaj susret shvatio je kao moj oproštaj od njega, vjerujem da je negdje duboko u srcu osjećao bol. Ja sam se veselo nasmijala. Moj smijeh ga trgnuo i natjerao da se blago nasmiješi.
– Ti si se stvarno promijenila. Noćima nisam mogao spavati pri pomisli da bi ti se moglo dogoditi nešto loše. A sve zbog mene.
– Pored tete Ane? Ti se šališ! Bdije nada mnom kao orao. Ona mi pomaže. U svemu, u razmišljanju i svakom novom danu.
– Jesi li razmišljala o svojoj budućnosti? Nije dobro da ostaneš sama.
– Neću ostati sama. Imat ću nešto… vrijedno… trudna sam.
Stjepan me pogledao ravno u oči. Spustio je pogled do mog trbuha i nije rekao ništa. Odšetao je do prozora i zagledao se van. Dohvatio je jednu grančicu punu trešanja i donio mi ju je.
– Još uvijek imam izbor. Hoću li roditi ili možda i ne. Zato sam ovdje.
– Te riječi izrekla sam iz čiste znatiželje, samo da vidim njegovu reakciju. Pobačaj nije dolazio u obzir. Htjela sam čuti njegovo mišljenje, pogledala ga ravno u oči i nasmiješila se. On nije opet rekao ništa. Skrenula sam razgovor u drugom smjeru, a zatim je došlo vrijeme da se oprostim. Prišla sam mu i poljubila ga u obraz. Uhvatio je moje ruke, podigao ih i poljubio jagodice prstiju.
– Hvala na gostoprimstvu, sad mogu dalje. Evo ti moja adresa, ako te ikad put nanese na njemačko tlo…teta Ana ne želi umrijeti prije nego te upozna.
– Puno je pozdravi, veliki sam joj dužnik, neće prije umrijeti, ne brini. Siguran sam. A tebi nisam odgovorio na pitanje. Kad žena mora birati, ako je ikako moguće neka odabere život.
Stjepanu su se na rastanku orosile oči. U njima sam vidjela puno toga. Između ostalog i to da ćemo se ubrzo opet sresti, možda i prije nego što mislimo.
