Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Sam Bog će znati kada je i u kakvim okolnostima nastala izreka: “Dogovor kuću gradi…”, a koja je danas možda aktualnija nego ikada ranije. Šteta je što spomenutu narodnu mudrost danas rijetki primjenjuju u praksi dok većina, onih najglasnijih, i na uzbrdici potežu ručnu.
Društvo nam se podijelilo kao nikada dosad i sve se uskovitlalo kao u kakvoj staroj pletari kad mlada matica željna života i vlastita roja nagonski želi poletjeti u nepoznato, a za njom poleti određeni broj radilica i pokoji trut, ali će ju samo jedan trut među njima (kakvog li sretnika!) – negdje visoko u zraku – oploditi. Oploditi za svagda!
E, to je trutina, a ne neko bezvezno zujalo koje živi na tuđi račun. Zamislite, kakva je to kvaliteta! Samo jednom…, a brižnoj, skromnoj i samozatajnoj matici i taj jedini puta je dovoljno za cijeli život! Naravno, uz toga sretnika – jednako kao i u ljudskom rodu – mnogi trutovi, šlepajući se uz vrijedne radilice žive bogovski. Na tuđi račun. A, koliko ih je, tek, u našem društvu – blagi bože…!
I Svevišnji je – čitam u knjizi – stvarajući Svijet sedmog dana počinuo, pa je ljudima, tumače znalci ove tematike, ostavio na volju neka sami sebi odaberu kojeg dana u tjednu će odabrati za odmor. Pred približno tisuću i sedamsto godina jedan moćni vladar je (a, kada moćnici nisu vladali) svojevoljno, kažu, odredio da dan tjednog odmora bude – nedjelja, međutim…
…međutim, ima i onih, ljudi i naroda, koji tjedni odmor slave dan ili dva dana ranije negoli ga slave – kršćani. Ništa čudno jer se radi o slobodnoj volji i vlastitom izboru – VLADARA!
Kako je čovjek od pamtivijeka nahero postavljen, pa, zanemarujući Božju volju, uzima sebi za pravo većini propisivati pravila. I, eto nam vladajuće manjine nad većinom. Kod nas u Hrvatskoj je izražen poseban fenomen, pa manjina uzdržava većinu, većinu onih koji od posla bježe k’o vrag od tamjana i koji su već preumorni od nerada, pa odmarajući žive na grbači onih koji rade i privređuju.
Eto, minule nedjelje, zahvalivši Svevišnjemu na dobrom zdravlju i na darovima sa stola, pripovijeda moj susjed R., sa svojom boljom polovicom S. odlučio je protegnuti umorne kosti, ali…
…ali… tek što sam se spustio u horizontalu, nastavio je susjed R., – i premda su djeca, igrajući se pred zgradom, veselo vriskala – lagano sam tonuo u san kadli je, s jednog od katova naše višekatnice, dreknula jedna od naših viđenijih stanarki.
Dotična gospođa, inače, žena u najljepšim godinama pozamašnih je gabarita, poprilično vremena dežura naslonjena na prozorsku dasku (s unutrašnje strane prozora, naravno), motreći na našu ulicu. Poput najsuvremenije kontrole leta je ta naša draga susjeda i rijetko išta njenu oštru i istreniranu oku promakne.
– “Kaj kričite tu doli?” – dreknula je na razigranu dječurliju. – “Ak’ vam doli dojdem bute vidli svoga boga. Glavu vam bom rascopala!” – grmila je s jednog od katova. Nakon nekoliko takvih svojih “umilnih” poruka djeca su utihnula i otišla se igrati iza zgrade. Zadovoljna učinkom svoje “poučne” retorike je zaključila: – “Kog bi vraga tu pred zgradom zijali dok ljudi počivlejo!”
Moja bolja polovica – priča dalje susjed R. – čudno me pogledala pa smo ostatak popodneva odlučili buljiti u mali ekran. Da nekako preživimo popodne i podijelimo radost življenja pozvali smo susjede na kavicu koji su isto kao i mi uživali u koloraturama zajedničke nam susjede. Opera box s voditeljem Draženom nisu joj ni do koljena, vjerujte mi na moj bariton.
Uz kavicu i kojekakve teme prisjetili smo se izjave jednog viđenijeg političkog znalca kojom je, na sam dan Velike Gospe, poručio i poučio pučanstvo: – “Dok postoji i najmanje svjetlo u tunelu (ne, nije riječ o tunelu sv. Ilije) ne može biti potpuna tama”! Kako se čovjek samo dosjetio takve mudrosti upitali smo se čoporativno?
Međutim, naše supruge su se pobunile – jer su pročitale u novinama – kako na onome svijetu nema ni raja ni pakla, a bogme ni čistilišta. Sve se to natiskalo i naguralo, u ovom našem, realnom vremenu. Otkuda sad to? – srdito će moja zvijezda sjajna. – “Što su uopće značile onolike lomače i one sprave za iznuđivanje priznanja nepostojećih krivaca za vrijeme inkvizicije i čemu je to uopće služilo? Znači, moj šef, kojega sam proklela, neće u pakao nego će i nadalje radnicima na slamku piti krv?!”
Uto se s ulice začulo brektanje nekakvoga stroja, pa su naše dvije ženske, kako je i red, pohitale k prozoru identificirati izvor buke. – Ah!” – odmahnuvši rukom, rekla je moja – “Mislila sam da je nešto gore. To je trimer za košnju trave. Samo ga objesiš o ramena i kosiš bez problema.” – objasnila je princip rada trimera. – “Konačno nešto što visi, a funkcionira!” – veselo je dodala susjeda S.
