U redakciju našeg portala javila se čitateljica (podaci poznati uredništvu) s pismom kojim želi ukazati na ponašanje župnika koji njezinom djetetu nije omogućio da primi krizmu u svojoj župi, već ga je poslao u drugu župu. Njezinu dirljivu priču pročitajte u nastavku.
“Evo konačno kraj školske godine! Ocjene su zaključene, znamo kamo ćemo se upisati… Sad da još obavimo maturalni ples i krizmu i onda konačno malo odmora. Maturantski ples? Pa to neće biti problem. Haljina je kupljena, večera je plaćena, jedino si tata mora uzeti jedan dan dopusta jer je ovaj tjedan popodnevna smjena.
Ali za krizmu smo se pripremali cijele godine. Pa nije to samo tak kad ti dijete postane u crkvi punoljetno! Sve super! Da, sve super do srijede i to do one srijede kad moramo na maturalni ples. Dijete mi plačući dolazi doma i s vrata viče: Mama ja ove subote ne idem na krizmu. Velečasni mi je uzeo cedulju i rekao da na krizmu idem u nedjelju, ali u drugu župu! Bože, pa kaj si napravio?, upitam ga, a on odgovori: Ništa! Velečasni je mene i još jedno dijete pozvao naprijed i upitao nas da li znamo četvrtu Božju zapovijed? Rekli smo da znamo.
– U redu, sad idite doma i recite roditeljima da ne idete na krizmu u Štrigovi nego u drugu župu – rekao im je velečasni. Postalo mi je tamno pred očima jer znam svoje dijete, znam da nije zločesto i da je svoje obaveze što se tiče vjeronauka i mise redovito obavljao. Bože, pa kaj je sad? Idem do župnika da ga upitam u čemu je problem kad on bahato: E sad si imala vremena da me posjetiš?
Pa dobro, ja jesam vjernik, idem u crkvu koliko mogu, a crkva je dosta udaljena. Naslušala sam se ja da stric od djeteta ne valja jer je hodao udatoj ženi, kakva mu je sestrična, da mu prijete, da se žene ne javljaju da počiste crkvu i na kraju zaključio da je za sve kriv moj suprug koji ga prije koji dan nije pozdravio i da se duže vrijeme nije ispovjedio.
– Dijete ti nije ništa krivo, kriv je on tvoj!, vikao je… A zašto ga onda kažnjavate?, upitam ga. – Nek si pita oca, može se slikati s nama, može se ispovjediti i može biti u crkvi, a krizmati se ne može! I ako o tome nekome nešto kažeš, javno ću te prozvati u crkvi!, rekao mi je. U mislima sam proklinjala onoga svoga što se nije odostojio pozdraviti velečasnoga kad su se sreli na cesti – svak u svome autu. Moljakala sam i na kraju odustala jer je bio neumoljiv.
Pokunjeno sam izašla iz župnog ureda i prvo što sam pomislila je što ću sad reći kumu od djeteta. Toga kuma je dijete brižno biralo. On je radišan, dobar momak i njegova obitelj je kršćanskoj zajednici podarila jednog župnika i jednog monsinjora. Bože, što sad? Kako da djetetu objasnim da je za sve kriv njegov tata.
Zazvoni telefon, zove me djetetov vjeroučitelj koji nije mogao shvatiti što se dogodilo i nije mogao razumjeti župnikovo ponašanje. Ovo se mora riješiti – ja ću kontaktirati biskupa! Ne!, rekla sam. Naš župnik će si i onako predomisliti, pa u petak je ispovijed. Nije se ništa dogodilo pa vas ja velečasni javno pitam: Velečasni da li ste vi vidjeli te subote moje dijete? Išlo vam je prvo u procesiji do crkve. Da li ste vidjeli suze u njegovom oku kad su njegovi prijatelji primili sakrament, a on nije? Da li ste vidjeli kako tužno sijedi među krizmanicima, a vjeroučitelj preko njega? Da li ste vidjeli zbunjene poglede ostalih roditelja? Da li ste čuli jecaj njegove bake kad djetetovo ime nije bilo pročitano?
Vidjeli ste, ali vama Duh sveti nije podario jedan od sedam darova, a to je razum. Nama je podario i mudrost i razum pa zato nismo ništa poduzimali u crkvi iako smo na to imali pravo. Velečasni, da li znate da se to moje dijete školuje po prilagođenom programu, ne zbog toga što je glup, nego zbog toga jer je kao malo dijete doživjelo tešku traumu, ali je uz Božju i našu pomoć te brzu intervenciju liječnika ostalo živo. Posljedice će snositi cijeli život. Sve vi to znate, ali vas jedan od sedam glavnih grijeha, a to je srditost, sprječava da ponekad promislite.
To moje posebno dijete je krizmu slavilo dva dana. Prvi dan je primilo darove od obitelji, a drugi dan ulje koje mu je falilo od prvog dana. Njemu je Duh sveti svoje darove poklonio s par sati zakašnjenja. U župu u koju ste ga poslali bio je primljen jako lijepo. Župnik ga je obradovao s malim skromnim darom kojeg je moje dijete poklonilo svojoj baki da ne tuguje.
Djelitelj krizme monsinjor Perčić je s puno ljubavi pristupio dvojici “nesretnika” koji nisu bili dobri za štrigovsku crkvu, pozdravio kuma od djeteta i prvo što ga je upitao: Daj mi reci, kak je kaj doma? Da, velečasni mons. Perčić je rodbina od kuma. Mogli smo sve to riješiti, ali nismo. Uzeli smo svo to breme i nosili se s tim kao pravi kršćani.
A Vi, kako se sada Vi nosite s tim? Sljedeće nedjelje kad me budete javno prozivali dajte molim Vas pogledajte po crkvi – na prste jedne ruke ćete prebrojati mlade koji su prisustvovali misi, a negdje iz klupe će vas gledati moje dijete kojemu ste tako grubo pokazali što znači biti kršćanin.
A sad Vas još jednom pitam: VELEČASNI PA KAJ NAM JE TO TREBALO?”
