Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Čovjek – recimo to tako, iako je počesto sasvim suprotno – kao razumno biće sa svojim najsavršenijim organom u glavi ima pet osnovnih osjetila iliti čula, koja, naravno, ako ih može i zna ispravno koristiti – omogućuju mu prirodno funkcioniranje u životu. Dakle; opažaj, opažanje, primanje utisaka, poimanje, shvaćanje, zamjećivanje – naše su hrvatske riječi kojima možemo izreći nekakvo svoje primjećivanje.
Želimo li upotrijebiti bilo koju od gorespomenutih riječi za opisivanje stanja u našem današnjem društvu zasigurno nećemo pobuditi bogzna kakav javni interes za to, jer, reći će oni slatkorječiviji, odnosno, elokventniji pojedinci, te riječi su za suvremenog čovjeka odveć staromodne, zastarjele – arhaične. A, tko danas želi biti staromodan.
No, kada nam bilo koji naš političar želi nešto sugerirati i opisati onu drugu suparničku stranu i suparnikovo mišljenje i suparnikov stav, oponenta ili stanje u državi i društvu uporabit će riječ – PERCEPCIJA.
Nakon PERCEPCIJE sve će nam biti kristalno jasno, jer kako drukčije tumačiti i protumačiti da nam je materinji jezik poprilično nespretan za suvremenu međusobnu komunikaciju, da se njime ponosimo, kako bi nas i onaj u najudaljenijem kutku domovine razumio. Dakle, nema nam druge nego – sva svoja zapažanja – ubuduće ćemo “percipirati”.
Nedavno je u novinama osvanuo naslov “1700 dana korupcije” urešen fotografijama raspoloženih aktera spomenute nečasne rabote – nekadašnjih naših dičnih moćnika, pa i onog najmoćnijeg odličnika – nadmenog drmatora. Iako su činili nečasne stvari – svima su nam se drsko i bezobrazno smijali u lice, dok su im njihovi podrepaši uz slogan – “Idemo dalje” – frenetično pljeskali.
Na dvjema objavljenim fotografijama kamera je spomenuto društvo uhvatila ne baš u najveselijem raspoloženju. Više su sličili pokisloj kokoši i nisu odavali onu nekadašnju njihovu samouvjerenost i osionost kao dok su harali Hrvatskom. Vidite, kako je sve relativno u ovom kratkom ljudskom životu kojega mnogi jednostavno sfrćkaju, odnosno, pofrate – rekao bi domaći puk.
Mnogi zaboravljaju da – …SAMO MIJENA STALNA JEST…!
Glavni lik tog nezapamćenog sramotnog čina svojevremeno se šepurio poput pauna u onoj pjesmi iz njegovoga kraja: “Paun leti, pa poleti…”, dok danas, i ne samo on, više djeluje k’o posran golub. Takva je barem PERCEPCIJA javnosti.
Nedavno je – to mi obični smrtnici nikako ne smiju saznati – nekakav crkveni sud osudio jednog svog velečasnog-dona koji je seksualno zlostavljao svoje ministrante, a buduće svećenike. I umjesto da se pedofila izvede pred civilni sud i javno mu prema civilnom zakonu odrape kaznu, nekakav crkveni sud, državi i društvu u cjelini, valjda, kao nedostojnima istine, ne dopušta saznanje kakvom i kolikom kaznom je taj dotični velečasni-don kažnjen.
Da stvar bude veselija – za civilni sud je, rekoše, nastupila zastara, pa žrtvama predatora-pedofila ni sveti Petar ne može pomoći. Kakva je za ovaj slučaju PERCEPCIJA javnosti ne znamo, a – usput budirečeno – narod financira i crkvu i pedofile u njenim redovima.
Jednom drugom velečasnom je, pak, uzmanjkalo love, pa se čovjek dosjetio jadu i – na govornom automatu 060888990 – za 3,75 kn iz fiksne ili 5,05 kn iz mobilne mreže (tako su prenijele novine) – ponudio puku duhovnu poruku u trajanju trideset sekundi: “…kako se oduprijeti ljudima koji žele dominirati nad vama?” Bravo, bravo! Nije loše, nije.
Zapravo, mudro je to zamišljeno i sročeno. Poruka je uistinu poučna, naravno, samo ako ju ljudi ispravno čuju, ako ju ispravno iščitaju i shvate, i ako uistinu ne dozvole da nad njima neki pojedinci dominiraju, pa makar i za siću. Međutim, dobro je poznato kako to ide s inertnom masom koja još od biblijskih vremena očekuje da netko drugi umjesto nje same rješava i riješi njene probleme! U tome barem imamo iskustva – tu smo doma.
Današnji naraštaji ni ne znaju kakav i koliki trud smo mi nešto stariji trebali uložiti da bismo napisali, recimo, pismo majci (ne u Zagorje) ili pismo djevojci iz vojske, ili kakvu pjesmu, napisati neko izvješće, molbu i koliko je trebalo truda uložiti za pisanje maturalne radnje – u tri primjerka. Nekada se kopiralo indigo papirom, pa koliko kopija je bilo potrebno toliko listova indigo papira se moralo potrošiti. Popriličan napor, a za ondašnje prilike – i trošak, naravno. Danas?
Danas je druga priča. Jednostavno smo prebukirani suvremenom tehnikom i tehnologijom, jer na svakom koraku nude se usluge fotokopiranja gdje će nam za sitne pare u tili čas učiniti preslik bilo čega, ili, kako ono reče gospodin Karamarko – “kompilaciju”. Eh, ta KOMPILACIJA! Pa zavirimo u knjigu vidjeti, ŠTO JE KOMPILACIJA?
U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića iz 1989. godine u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske na stranici 715 u 31. retku desnog stupca odozgo doslovno stoji: kompilacija lat. (compilare – plijeniti, pljačkati) nesamostalno, iz više djela sastavljeno, popabirčeno literarno djelo, izgrađeno na temelju tuđih djela. Eto, nema zabune, saznadosmo što je – KOMPILACIJA.
Mnogi smo u osnovnoj školi prepisivali lektiru što je bilo i nečasno i kažnjavalo se jedinicom (1). Da ne ispadnemo lijenčine i loši đaci i da nas učitelji ne uhvate u našim lažima – morali smo u prepisivane tekstove lektire ubacivati i nešto svojih umotvorina, a nikako iz originala doslovno sve prepisati. Znači, morali smo biti oprezni i paziti i na detalje. Tako je bilo u vrijeme moje mladosti. Danas?
Danas je sasvim drugo vrijeme, drukčiji su običaji, drukčiji standardi i u učenju i u prepisivanju, a drukčiji je i moral. Nekad je, recimo, bilo sramota nešto ukrasti, a danas… U ona, kako ih pojedinci vole nazvati, “vunena vremena”, da smo smjeli “kompilirati”, svakakve bismo – pa i visoke – škole mnogi završili…!
