Ne, nikakav popis automobila još ne postoji. Ne znamo koji su to modeli, kolika je njihova kilometraža, jesu li u voznom stanju ili ne, a kamoli koliko ih ima…
Takav odgovor dobili smo od Porezne uprave, kad smo se krenuli raspitivati kada počinje zapljena čak 15.000 automobila poreznih dužnika, koju je ministar financija Slavko Linić najavio za 2014.
Zanimljivo, obzirom da je prvi čovjek Ministarstva financija iznio i okvirni broj, a pritom je dodano da su dužnici već obaviješteni o ovrhama nad pokretninama, kao i da se čeka samo da regionalni centri dogovore sustav skladištenja zaplijenjenih vozila, kako bi se potom mogla nesmetano prodavati na dražbama…
Iako je čitava priča, doznajemo, još u oblacima, to nikoga nije spriječilo da ju uzme kao gotovu stvar. Već sljedeći dan nakon najave Slavka Linića o bespogovornoj borbi s poreznim dužnicima nije bilo medija koji bi prešutio njegove riječi, a pritom je uglavnom zauzet i navijački stav.
Akcija je prikazana kao obračun s bogatijim građanima, čiji je porezni dug nastao iz čiste pakosti, a koji pritom neće niti primijetiti kad ostanu bez jednog od brojnih automobila u svojim garažama. Tek su se rijetki zapitali o negativnim posljedicama zapljene auta. Poput onoga na tržište automobila, zbog olako određenih trošarinskih razreda već poprilično narušeno masovnim unosom iz EU. Sasvim sigurno, ono bi potpuno stradalo pojavom novih 15.000 automobila u ponudi, koji bi se pritom prodavali za tek dio tržišne vrijednosti…
No, nitko se dosad nije zapitao je li najava ministra Slavka Linića uopće izvediva u praksi i u kojoj mjeri uopće vojska poreznih dužnika treba strahovati da će ostati bez automobila. Odgovor? Na prvu, pokazuje se, mjesta za paniku nema, pa čak niti za zabrinutost…
Našim smo istraživanjem, naime, došli do niza prepreka koje onemogućuju da takav scenarij zaživi u praksi, pogotovo u najavljenom opsegu. Prva, a možda i najvažnija je što Ministarstvo financija još uvijek nije sastavilo popis imovine građana, što i ne čudi s obzirom na to da je to dugačak, težak i bolan proces.
A bez njega se, pravno, ne može niti krenuti u zapljenu automobila, jer bi se time poništio učinak najavljenog oprosta poreznog duga dijelu građana. Ne bi se, naime, smjelo dogoditi da istom čovjeku automobil zbog dugovanja završi na bubnju, da bi se kasnije pokazalo da je riječ o dužniku kojemu se dug može otpisati.
A kada bi popis imovine građana mogao biti završen? Čini se, ne tako skoro. Svjedočimo koliko problema država ima pri popisivanju vlastite imovine, a popisati imovinu građana barem je dvostruko zahtjevnije.
No, i kad se ta sitnica stavi u stranu, tu je još brdo zakonskih i provedbenih smicalica, koje jasno ukazuju da je pljenidba 15.000 automobila zadatak koji bi u Hrvatskoj teško u doglednom vremenu izvršio Batman ili neki drugi superjunak, a kamoli inače spretni, ali ipak malobrojni pripadnici mobilne jedinice carine, kojima je taj zadatak povjeren.
Naime, zaplijeniti automobil, pokazuju i dosadašnja iskustva, nije baš šetnja parkom. A što se sve nudi dužnicima kako bi zavlačili, pa i onemogućili provedbu ovrhe otkriva uvid u Opći porezni zakon, po kojemu Porezna uprava i namjerava krenuti u zapljenu automobila poreznih dužnika. Tako, primjerice, Članak 147. govori o pokretninama koje se ne mogu plijeniti, a popis uključuje i sve predmete ovršenika nužne za obavljanje njegove upisane samostalne djelatnosti.
Znači, po slobodnom tumačenju, tu bi se trebali naći i automobili, a osporavati pljenidbu pod izlikom da im vozilo treba za obavljanje posla mogla bi većina zaposlenih u privatnom sektoru. I to s dobrim razlogom, jer ste u Hrvatskoj, uz nikakav javni prijevoz, bez automobila zbilja kao riba na suhom.
Stoga nije loše znati da ako netko želi osporiti ovrhu po toj osnovi, spomenuto tek treba sročiti u žalbi, u roku od 30 dana od obavijesti o ovrsi. Time se automatski prekida postupak ovrhe, sve dok prvostupanjsko, a uz novu žalbu i drugostupanjsko porezno tijelo ne donese odluku o utemeljenosti zahtjeva. I mirni ste barem dva mjeseca…
No, čak i ako se tim pravnim manevrom dugoročno ne postigne željeni rezultat, bitka za automobil nije izgubljena. Da bi se provela pljenidba, naime, automobil je potrebno pronaći. Koliko god to na prvu zvučalo smiješno, nije uopće riječ o jednostavnom zadataku, posebno ako ovršenik odbije suradnju ili se krene inatiti, što u ovakvim situacijama nije rijedak slučaj.
A smiješno je, i to s razlogom, da usprkos tome u Općem poreznom zakonu neuspjeh pljenidbe uopće nije predviđen. U Članku 149. tek je navedeno da popis i procjenu pokretnina provodi ovrhovoditelj, što bi u ovom slučaju trebale biti mobilne jedinice carine. No, što se događa ako pokretnina ne bude pronađena, nije navedeno.
Valjda je zakonodavac vjerovao da je sve riješio time što je propisao da ovrhovoditelj u ovom slučaju ima mogućnost pretraživati poslovne prostore i garaže, uz sudski nalog i stambene prostore, pa i naložiti otvaranje zaključanih vrata. No, praksa pokazuje da niti sve te mogućnosti ne jamče uspjeh ovrhe. Automobil uvijek može biti kod susjeda, prijatelji ili rođaka. Ili negdje u šumi…
Zanimljivo je pritom primijetiti da u samom Općem poreznom zakonu piše da se pri ovrsi, ako drukčije nije određeno, primjenjuje Ovršni zakon. A on itekako poznaje bezuspješan pokušaj pljenidbe, pa i govori da će sud, ako se pri pljenidbi ne nađe pokretnina koja je predmet ovrhe, obustaviti ovrhu. Znači, ništa od zapljene…
Ovršni zakon pritom propisuje i da ovršenik tada treba pred sudom dati izjavu o tome da nema ili ne zna gdje se pokretnina nalazi. A potom je dužan i sastaviti popis svoje imovine, koja bi potom potencijalno postala predmetom ovrhe. Nadobudno. Iskustvo s imovinskim karticama naših političara, naime, najbolje pokazuje da je poštenje u ovakvim situacijama naivno očekivati…
A iskustvo pokazuje i još jednu stvar, a to je da su ljudi kad im se počne mahati ovrhama prilično osjetljivi. Pa im na pamet padaju svakakve stvari, samo da se nitko drugi ne okoristi imovinom, ako već oni ne mogu. Pamte se tako razne paleži, namjerna bacanja auta niz liticu, skidanje svih vrijednih dijelova…
Da to zbilja nije rijetkost svjedoči i da takav rasplet predviđa čak i inače prilično nedorečeni Opći porezni zakon. I prijeteći se poziva na Kazneni zakon, čiji Članak 241. kaže da će se onaj tko otuđi, uništi, sakrije ili oduzme svoju stvar na kojoj drugi ima založno pravo kazniti zatvorom do jedne godine. No, problem je što taj isti zakon u Članku 24. donosi i institut neubrojivosti, te govori da se neubrojive osobe ne mogu smatrati krivima.
I eto ponovno pravne zavrzlame. Tim više jer spretan odvjetnik u konkretnom slučaju neubrojivost lako može dokazati. Posebno ako se sudu predoči da se automobil ovršenika vrijedan, primjerice, 200.000 kuna, plijenio zbog duga od 20.000 kuna. Čime bi, ništa manje važno, dužnik sigurno ostao bez automobila, a pritom mu nitko ne bi jamčio niti da će pokriti dug, pošto Opći porezni zakon omogućuje prodaju i zaplijenjenih pokretnina i za kikiriki. Ukratko, uspije li najavljena pljenidba čak 15.000 automobila poreznih dužnika bit će to ravno čudu…
U proteklih pet godina ovršeno tek 52 auta
Kako ovršiti automobil nije mačji kašalj pokazuje i statistika Hrvatske gospodarske komore, koja je u svojem Očevidniku dužna zabilježiti svaku ovršenu pokretninu vrjedniju od 50.000 kuna. Znači, pobrojani su gotovo sva vozila, izuzev bicikala i kineskih skutera. A brojke pokazuju da je u 2013. tako ovršeno tek 9 automobila, što otprilike i odgovara petogodišnjem prosjeku.
U posljednjih pet godina, naime, banke su ovršile tek 52 automobila. Usporedbe radi, samo u 2013. ovršeno je gotovo 5000 nekretnina, što jasno pokazuje da je lakše ljudima oduzeti stan, kuću pa i oranicu, nego automobil. A razlog se nameće sam po sebi – za razliku od vozila, nekretnine rijeđe mijenjaju lokaciju i lakše ih je pronaći, piše Autoklub.hr.
