Mjesto radnje – centar grada. Točnija lokacija – terasa kafića. Vrijeme radnje – onaj predivan proljetni dan kad je živa na termometru skočila do 23 stupnja, a sat je pokazivao dva popodne. Svi sjede, pričaju, listaju novine, škicaju prolaznike preko tamnih brendiranih naočala, standardna slika u Hrvata, nema se, ali se zato itekako može. Pa rekoh sama sebi, nema šanse da ja budem gora… bolja… joj ne mogu se odlučiti, od ostalih, sjest ću i ja onak’ sama sa sobom da malo uživam kad već imam slobodno. Naručim vruću čokoladu jer sam se odrekla za vrijeme korizme one prave.
Znam, nije pristojno prisluškivati, ali kad su ti vražji stolovi tako nagurani jedan do drugoga i ne moš’ ne čuti što ovi pokraj tebe pričaju. Saznam ja od stričeka u sivom biznis odijelu da su Hrvati sami krivi tome što se nalaze u gospodarskom sranju i da su sami doveli ovu našu zemlju na samo dno. Sami smo si krivi? Da vjerojatno, a nesposobnost, korumpiranost, politika, loše vođeno gospodarstvo nemaju apsolutno nikakve veze s time.
Naime, nije normalno da želimo biti vlasnici nekretnine u kojoj živimo. Nije prirodno, a ni zdravo. Vani to nije slučaj, svi su podstanari i nikome ništa ne fali. Može biti, ja ne znam, “van” odlazim samo turistički i ponekad u šoping, ali slijedom neke logike i tamo “vani” netko mora biti vlasnik neke nekretnine da bi netko drugi u njoj mogao biti podstanar. Možda su tamo “vani” svi vlasnici nekretnina opaki mafijoze, totalno sposobni političari ili old money bogataši čiji novac seže od prije Krista. A svi oni su neka posebna, zasebna kategorija koja im daje vjerodostojnost da budu upisani u zemljišne knjige.
Pošto ja nikako ne želim biti odgovorna za loše gospodasko stanje ove naše zemlje, živim u kući u kojoj se skućilo nekoliko generacija. Najstarija generacija sigurno gazi prema devedesetim godinama, pa slijede moji roditelji kao druga generacija pa ja kao treća i moje najmlađe stvorenje kao četvrta generacija. Da, kod nas je uvijek veselo i zanimljivo. Pogotovo u proljeće kod prireme vrta za sadnju. Svi oni koji živite u zajedničkom kućanstvu i mislite na boljitak Hrvatske, jel’ vam srce malčice poskočilo? Ne onako razigrano kao kad ugledate super cipele na sniženju od 50%, nego onako drugačije, kad ugledate policijsku palicu i spravu za mjerenje brzine, a vi vozite 80 km/h u naselju.
Jedan vrt i tri žene svaka mlađa od one prethodne dvadeset i nešto godina… hmm… u pravilu žena se teško sama sa sobom ponekad složi, a kamo li sa njih još dvije s kojima nema ništa zajedničko osim krvne grupe i djevojačkog prezimena. I svaka tjera svoje. Svaka zna što je najbolje, što nam treba, a ona druga je premlada, a kaj mladi znaju ili je prestara i to više nije za nju ili pak ne kuha pa opet ne zna što nam treba.
Ali mi sve tri znamo sve. I počupamo se oko toga da l’ nam treba jedna ili dvije gredice paprike. I taman svaki put kad pomislim da sam totalno prošvikala i da mi treba i službeni dokaz psihijatra, najstarija autoritativno odluči da na mladima svijet ostaje. Pa opet ne odem do doktora i posložim gredice… po bakinim uputama. Samo jednom mi je palo na pamet predložiti “francuski povrtnjak” kakav sam našla na Googlu.
Kako preživjeti sa svojim najbližima? Još važnije, kako ostati mentalno zdrava i radno sposobna osoba? E sad, najlakše je reći “pa dogovorite se”. Dogovaramo se u pravilu sa strancima, nepoznatim osobama, poznanicima, kolegama na poslu i prijateljima. Obavimo to što imamo sa njima, nasmiješimo se jedni drugima, okrenemo leđa i pomislimo “ma nema pojma, moja ideja je sto put bolja”. Zašto? Zato jer smo pristojni i civilizirani. Kad su u pitanju naši najbliži leti i drvlje i kamenje, svi tjeraju vodu na svoj mlin pošto poto.
U proljeće, Sun Tzunovo “Umijeće ratovanja” postaje mojom drugom Biblijom, jer kad rat eskalira ona koja nije dobro pripremljena može samo pokunjeno lopatu, grablje i rukavice zajedno sa svojim sjemenkama i flancima pokupiti te potražiti zemlju za zakup. Procjena situacije, ofenziva, defenziva, ma sve znam napamet, ništa me ne može iznenaditi.
Svaki put kad moji zumbuli ne izrastu, kriv je krt. Tako baka kaže. Kad patlidžan ne izraste, mama kaže da nije pogodno tlo za njega. Mamina nikad prežaljena tužna vrba se osušila, jer je Lesi digao nogu na nju i eto ti žalosti nije joj bilo pomoći. Stvarno kad mi dođe da vrisnem, ali pošteno vrisnem aaaaaaaaaaaaa, duboko u sebi pronađem mir. Onakav kakav propovijedaju Bog, Buda i sve ostale svjetske religije. Zatvorim oči, duboko udahnem i mantram u sebi “za boljitak Hrvatske, za boljitak Hrvatske, neću se odseliti”.
Svatko tko dijeli svoj životni prostor sa svojom obitelji kao što je na primjer moja, a to je više pravilo nego iznimka na selu, zna sve trikove svojih ukućana. Recimo proljetno čišćenje. Nije da se ne čisti skoro pa na dnevnoj bazi jer se jednostavno mora, ali to ritualno čišćenje u proljeće poprima neke neslućene razmjere.
Od tavana do podruma, stvari iz jednog ormara seli u drugi, ništa se ne baca jer nam možda jednog dana zatreba, a kolovrat stvarno ne treba više niti Trnoružici, što će pak onda meni tek meni?! Svi dahću za vrat kao da se traži davno zagubljeno blago da se slučajno što ne otme kontroli. Ali kad se dođe do zavjesa, prozora, kuhinjskih ladica i ostalog, stariji redovito zaključuju da “si to nek mladi poslože kako žele, ipak bude to njihovo”. Ispada da kad im je nešto ful zanimljivo su tu, a kad im se neda ili počne “Kad cvijeće cvjeta” il’ što već odjednom oni mladi dobiju odriješene ruke. I opet duboko udahnem da budem zen.
Eh sad, mladi bi trebali živjeti sami. U miru Božjem. I brinuti se o starijima jer im je to moralna obaveza i jer tako jednostavno mora i treba biti. Što nameće opet neke druge probleme. Recimo da živim… 30 km daleko od svojih i ne mogu tako često dolaziti do njih. Posao, škola i ostale obaveze. Baka bi imala vrt kakav želi i najvjerojatnije bi zasadila tri gredice češnjaka. Imala bi svoj mir, ali ne bi imala ono što sada ima, nekoga tko joj pomaže i brine se za nju. Smjestiti je u dom za starije i nemoćne? Pobogu, što bi selo reklo? Gle je kako lindra po gradu, po kavicama, a vlastitu krv dala strancima. Ma briga me za njih, nisam sigurna da li bih mogla iz sigurne daljine gledati bakinu i djedinu usamljenost i čekanje kad će tko naći vremena za njih.
Možda je stvar u meni i meni sličnima što sam više “ruralnija” nego “urbanija” pa mi je čist OK kad se kokoškamo oko gluposti. Tako da razni financijski i gospodarski stručnjaci mogu sanjati mirne snove što neću kupiti vlastitu nekretninu i baciti zemlju u još dublji očaj. Svaka obitelj je priča za sebe bez obzira da li oni imali jednu nekretninu ili njih deset. Svi težimo skladnim odnosima, ispunjenima razumijevanjem, međusobnim uvažavanjem i osjećajem poštovanja i ljubavi. Danas, u ovo vrijeme otuđivanja i loših vijesti pogotovo.
Drugi put kad baka bude onako ironično na glas primjetila da ne znam nit lopatu držati u rukama i da rasuhe i zubače nisu jedna te ista stvar tek toliko da mi digne živac, obećavam da neću vriskati na telefon prijateljicama o cijenama zemljišta oko Svetog Urbana jer ja volim svoju državu i ne dam da propadne. Jer ako je politika nije satrla do kraja u črnu mater zemlju, moja vlastita nekretnina bi je mogla.
