Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Kroz čitavu ljudsku povijest, poznato je valjda svakome umnom živom stvoru, ljudi su suočeni sa kojekakvim zabranama i evo do čega su nas raznorazne zabrane dovele. Zabranjuje se pozdravljati sa “Za dom…, pa se zabranjuje pjevati o Juri i Bobanu…, pa ono ušato “u”, pa “svastike”, a sve zbog svojih negativnih asocijacija i političkih konotacija.
U Hrvatskoj je zabrana k’o u priči. Te zabrana ovakva, te zabrana onakva, te ne smiješ ovo, te ne smiješ ono, a sve je počelo, u Bibliji lijepo crno na bijelom piše – to treba jasno i nedvosmisleno kazati – još s onim prvim heteroseksualnim nevjenčanim parom iz edenskog vrta.
Zamislimo, da je kojim slučajem izostala prva Gospodova zabrana, zabrana onom prvom ljudskom paru da ne kušaju plod sa stabla spoznaje. (Danas, čujem, kruži nekakav vic s pitanjem: “Što bi se dogodilo da su prvi ljudi bili Kinezi?”, pa vic dalje kaže: “Kinezi bi pojeli zmiju!”).
Eh, da je u edenskom vrtu stvarno bilo kao u spomenutome vicu, svijet bi danas zasigurno drukčije izgledao. No, što je tu je, tako je kako je, vrijeme se ne može vratiti i tu se više ništa ne može promijeniti. Donekle je to i razumljivo, jer – U ONO VRIJEME – ono prvo dvoje usamljenika nisu znali za demokraciju.
Demokraciju su, puno puno kasnije, s plemenitim namjerama, izmislili Grci. Pogledajmo, molit ću lijepo, do kuda ih je, a i nas također, ta njihova izmišljotina dovela. Međutim, brus! Ne damo se mi nikome pa ni tim razvikanim Grcima. Opasno smo im se približili… takoreći, pušemo im za vratom. Istinabog i ta njihova izmišljotina ima nekoliko – posve oprečnih – oblika.
Evo, uzmimo naprimjer, zapadnu demokraciju kojoj i mi težimo i – kako bi rekla naša bivša premijerka – “…na putu smo za put!” Naravno, zapadna demokracija se ponešto razlikuje od, recimo, ruske ili kineske demokracije. Bolji poznavaoci demokracije kažu da je ljepota u različitosti. Toj konstataciji se stvarno nema što dodati. Oduzeti? Vjerojatno… makar i tuđi teritorij…!
Demokracija kao sustav vladanja je, zapravo, zamišljena za uljuđene ljude, ljude koji poštuju druge i drukčije od sebe, ljude koji su spremni uljuđeno međusobno komunicirati, koji ne omalovažavaju ni sugovornike ni rivale, koji ne tlače nikoga i nikome ne prijete bilo čime pa ni mrkim pogledom, ne prijete neprimjerenom gestom, a kamoli neprimjerenim činom. Eh, da!
Ovako bi trebao izgledati idealan svijet. Ideal je, međutim, tek zamisao-ideja moralnih ljudi, ljudi-poštenjaka-idealista koji su, komotno se može reći, gotovo pred izumiranjem. Da svijet funkcionira po ideji poštenjaka, lijepo bi bilo živjeti i život proživjeti bez straha i prijetnji, bez straha od onih opakih i jačih od sebe.
Ali, kako i nad kim će onaj jači i opakiji, pokazati i dokazati svoju moć i nadmoć ako nema vlast nad slabijim i ustrašenim pa ga zato tlači i iskorištava, braneći mu sve ono što sebi samome dozvoljava. Nemoguće mu je iživljavati se nad jačim od sebe. Bilo bi glupo takvo što i pokušati. S druge pak strane, iživljavanje nad slabijim od sebe je – jadno.
Naši vrli, demokratski orijentirani političari obožavaju demokraciju. Ali, ne u vlastitom dvorištu. Jer, recimo, ako neki njihov član bez znanja predsjednika stranke ili predsjednika partije za medije nešto zucne, po hitnom postupku ga sustignu sankcije. Šefovi su u znanju i odlučivanju neprikosnoveni, a moguće je da su i nepogrešivi.
Zato članstvo uvijek bira one najsposobnije, koji sve mogu, koji sve znaju i umiju. No, ne bi škodilo da ti i takvi šefovi kojiput preslušaju snimke vlastitih prijašnjih govora i izjava. Da ih, makar i zabunom, kojiput preslušaju možda bi ubuduće povukli “ručnu” prije negoli nešto zauste u mikrofon.
Evo, recimo, gospodin Karamarko odrješito i bez zadrške je prije par dana izjavio kako će, dođe li na vlast, zabraniti crvenu zvijezdu petokraku!!! Ja brzopleto – iako ne konzumiram alkohol – odmah pomislio na Heineken… I, naravno, fulao sam u procjeni. Međutim, dan poslije takve Karamarkove izjave, gospodin Karamarko kaže, onako više otegnuto: “…paaa nemojte takooo…” i porekne ono što je dan ranije rezolutno izjavio.
S našim premijerom Milanovićem nikad nije dosadno. U Saboru se također ne dosađuju. Naši dični sabornici su, eno – u kolektivnom šoku, jer odnekud je procurila vijest kako u školama imade pothranjene djece, a oni se, ti naši saborski zastupnici, prisjetiše kakav im meni, i po kojoj cijeni, u saborskom restoranu serviraju. Slijedom te spoznaje čvrsto su odlučili u svrhu poboljšanja učeničke prehrane u školama odvojiti nešto od svoga saborskog paušala, ali još nisu smislili “MODEL” kako to izvesti.
Eno ih, u totalnom bedu su zbog toga. Tako im i treba kad im je ispod časti pitati nekoga iz Vlade kako najlakše angažirati neku konzultantsku kuću da im nešto smisleno smisli kako riješiti taj njihov gorući problem kad već oni preopterećeni poslom ne stignu?
Premijer nam je poput kakvog veseljaka najavio: “Imam lošu vijest za pesimiste: – Bit će bolje!” Ljudi moji, taj se čovjek na zeza. On to ozbiljno misli! Vidite što je čovjek s vizijom, jer da nije Milanovićevog SDP-a – koji već drugu godinu za redom kasni sa Izvješćem o poslovanju stranke što je kažnjivo (prošle godine je SDP platio pet milijuna kuna kazna zbog kašnjenja izvješća, jer im je onaj njihov suton, ne predavši izvješće na vrijeme, isključio mobitel i otputio se u Rim na ustoličenje kardinala Jorgea Bergoglija za novoga papu.
Ove godine vjerojatno slavi 1. godišnjicu ustoličenja pape. Eto, da nema SDP-a koji već drugu godinu za redom kasni i, naravno, plaća kazne, proračun bi se kudikamo sporije punio, pa bi Linić bio u još većoj gabuli negoli jest.
No, kako god okrenuli za nas ipak ima nade. Možda bi bilo kudikamo prikladnije, a i optimističnije za sve nas i za čitavo društvo da umjesto zabranjivanog pozdrava “za dom…” i inih pjesama i simbola, koji samo pojačavaju inat zadrtih pojedinaca koji asociraju i provociraju, da se ozakoni, recimo, ona pjesma-budnica: “JOŠ HRVATSKA NIJ’ PROPALA!”, međutim, blizu smo…
