Na tribini pod nazivom “Trgovanje ljudima” koja se povodom Međunarodnog dana žena održala u organizaciji Povjerenstva za ravnopravnost spolova Međimurske županije 10. ožujka u Velikoj vijećnici, Marina Kolar je ispred udruge Zora i cijelog tima projekta Balkans ACT Now! predstavila rezultate istraživanja “Identifikacija i kompenzacija žrtava trgovine ljudima u Republici Hrvatskoj”.
Partnerstvo za društveni razvoj (PSD) je od 1. prosinca 2012. godine nacionalni koordinator projekta Balkans ACT (Against Crime of Trafficking) Now!. Nositelj projekta je organizacija ASTRA iz Beograda a provodi se u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Nacionalni suradnici na projektu su Udruga Zora, Udruga žena Vukovar i Ženska soba – Centar za seksualna prava.
U sklopu navedenog projekta PSD i nacionalni suradnici su od 30.10.2013. do 13.12.2013. proveli istraživanje na temu identifikacije i kompenzacije žrtava trgovanja ljudima u Hrvatskoj. Nalazi istraživanja naglašavaju problem identifikacije žrtava: u razdoblju od 2005. – 2013. godine identificirano je ukupno 98 žrtava trgovanja ljudima, od čega je 14 muških osoba (14,28%), a 84 su ženske osobe (85,71%).
Najčešći tipovi eksploatacije su seksualna i radna eksploatacija, a uz to se još javljaju i prisilno činjenje kaznenih djela, prisilna prošnja, prisilan brak. Budući da statistika za sve godine nije vođena po istoj metodologiji nemoguće je dobiti točno postotne podatke za svaki od navedenih tipova eksploatacije.
Kad uspoređujemo broj identificiranih žrtava u regiji u periodu 2007.-2012., Makedonija (56 žrtava) i Hrvatska (62 žrtve) imaju najlošije rezultate, a slijedi BiH (242) i Srbija (498) s najvećim brojem identificiranih žrtava. Budući da je od 2005. do 2011. na provedbu operativnog i nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima potrošeno 64.306.651,31 kn, to je gotovo milijun kuna po identificiranoj žrtvi trgovanja ljudima, što svakako nije pokazatelj dobrih rezultata.
Proces identifikacije žrtava i dalje nije transparentan, još uvijek ovisi o volji državnog aparata, odnosno političkoj volji i javnim politikama koje u svom fokusu nemaju primarnu zaštitu žrtava, već se vode, za državu “većim” interesom čuvanja sigurnosti, odnosno kontrole migracijskih i socijalnih politika. Ne postoji adekvatna neovisna kontrola sustava identifikacije – svi akteri koji izvještavaju o procesu identifikacije žrtava, ujedno su i akteri koji sudjeluju u aparatu sveobuhvatne podrške žrtvama zajedno s državom i izravno ovise o financiranju od strane države.
Prema podacima dobivenim od Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, sve identificirane žrtve nisu dobile psihološko savjetovanje i zdravstvene preglede, kao niti smještaj u prihvatilišta. Kompenzacija žrtvama trgovanja ljudima još uvijek je potpuna teoretska, pravna i praktična nepoznanica.
Kompenzaciju žrtava u općem smislu pokriva Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (NN 80/08, 27/11), ali osoba koja bi mogla uopće zatražiti takvu kompenzaciju mora biti državljanin/ka Republike Hrvatske ili biti državljanin/ka države članice Europske unije (ili imati prebivalište u jednoj od navedenih), no – što je sa žrtvama koje to nisu?.
Prema ovom zakonu do sada je poznato da je donesena samo jedna presuda Općinskog građanskog suda u rujnu 2009. godine, za naknadu štete žrtvi trgovanja ljudima od strane počinitelja kaznenog djela trgovanja ljudima u iznosu od 152.000,00 kn. Konceptualno, država još uvijek nije zauzela stratešku poziciju spram trgovanja ljudima koja bi se kvalitetno, dugoročno i analitički bavila trendovima i fenomenima povezanim s ovom tematikom.
Marina Kolar tijekom svog izlaganja napomenula je: “Identifikacija nije bitna (samo) nama, jer mi smo u ovom trenutku na toplom i sigurnom te imamo svoju slobodnu volju, ona je bitna žrtvama trgovine ljudima kojima znači prekid ovakvog položaja, aktivaciju državnog sustava koji će je zaštititi, dok kompenzacija predstavlja onaj konačni ishod gdje žrtva dobiva obeštećenje za sve što je pretrpjela tijekom ropstva- ako se to ikada i ikako uopće može nadoknaditi.”