“Kada netko kod Vas naraste iznad 2.00 m i odluči trenirat ozbiljno košarku to je kao da si dobio na jackpotu.” rekao mi je jedan zadarski trener.
Uvrijeđeno je mišljenje da su Međimurci niski ljudi. Zlobnici bi rekli da su zbog toga lošiji košarkaši. Istina jest da u posljednjih 20 godina kada se međimurska košarka donekle afirmirala nije bilo puno visoke djece i igrača. Međutim ako pogledamo realno i pojedinačno koji su to igrači napravili kakve-takve karijere, prerasli svoje klubove, otišli u prvoligaše i van granica dolazimo do zanimljivih spoznaja. Upravo viši igrači iznad magične granice bili su najbolji.
Jedan je kao mladi krilni centar poslije uvodne prvoligaške sezone u matičnom klubu otišao u zagrebačku “Dona” Dubravu i još danas pamtim njegovu rolu protiv Cibone u dvorani “Dražen Petrović” kada je blokirao Sesara i bio najbolji igrač “lavova”, nakon toga igrao jaku slovensku prvu ligu i u tim klubovima ostavio duboki trag.
Drugi je s obzirom na svoje predispozicije mogao i puno više, ali i biografija u kojoj uz matični klub ima iskustvo u KK “Zagrebu” i Švicarskoj te najbolje u varaždinskom prvoligašu u kojem se sjećam utakmice kada je “izludio” Nikšu Prkačina protiv Cibone samo je dio talenta koji je ipak, po meni, ostao do kraja neizbrušen.
Dvojac iznad 2.00 m pozvan je i u mlade reprezentacije, jedan kao član jedne od posljednjih super juniorskih generacija tada jakog “Zrinjevca” drugi kao mladi centar Međimurja.
Četvrti je već kao srednjoškolac, iako nije bio iznad 2.00 m, zapeo za oči “mravima” iz Trnskog i nakon njih stekao godine prvoligaškog iskustva u Dubravi i Zaboku.
I naši dečki koji stječu iskustvo danas u prvim ligama izvan Međimurja nisu baš mali i niski igrači i nakon zajedničke sezone u Križevcima svaki na svojoj strani traže afirmaciju.
Sve to govori u prilog početnoj tezi da iako možda u prosjeku nismo visoki košarkaši, činjenice govore da upravo ti igrači visine između 1.95 – 2.05 m su napravili najviše u promociji međimurske košarke van granice.
A što je s niskim igračima? Onima kojih bi po logici stvari trebalo biti najviše, koji bi trebali biti “izvozni proizvod” naše košarke!
Tu se sve svodi na jedno jedino ime. Ujedno i najboljeg međimurskog košarkaša svih vremena. Upravo on je jedini napravio veliku karijeru i to baš na toj niskoj poziciji. Iako ga danas mnogi međimurski treneri svojataju kao svog, da su ga oni učili i (na)učili, pa valjda si zasluge pripisuju i domari koji su mu dodavali loptu ili obrisali parket, tajna uspjeha našeg Gogeca je da je na vrijeme otišao u Cibonu i poslije branio ugled naše košarke igrajući za Split, Fenerbahce, Zadar, poljske prvoligaše, na Kosovu i Grčkoj.
Ta pozicija ujedno i najbitnija u košarci po mišljenju velikog broja struke i to je pozicija ORGANIZATORA IGRE! Upravo njih bi po logici stvari u međimurskoj košarci trebalo biti jer su to uglavnom igrači nižeg rasta, makar suvremena košarka i tu ide u korak s vremenom pa i oni iznad čarobne granice (2.00m) danas su itekako moderni i pravi organizatori igre.
Zašto ih kod nas nema? Igrač na toj poziciji mora imati najveću prilagodljivost, sigurnost u prijenosu lopte, uspješnu igru jedan na jedan, dva na dva, kao i najveću razinu automatizacije tehničko-taktičkih znanja.
RAZUMIJEVANJE IGRE – ključna karakteristika
Poznata je tvrdnja da će cijela momčad biti dominantna onoliko koliko je dominantan prvi bek u ekipi. Stoga igrač na toj poziciji mora prvo biti gospodar “sebe” i situacija u igri, kontrolor intenziteta i ritma igre. U fazi tranzicijske i postavljene obrane bekovi moraju biti sposobni igrati tijelo uz tijelo, usmjeravati napad protivnika u kutove tj. onemogućiti tranzicijsku i postavljenu igru već u prednjem polju igrališta, dominirati u broju dobivenih lopti. Vrlo bitni su i emocionalna stabilnost, igračka konzistentnost i mentalna čvrstoća. Bez tih karakteristika prvi bek ostaje “polukvaliteta” neovisno o razini tehničko-taktičkog znanja. Upravo to se događa kod nas. Naši bekovi nisu ni približno obrambeno agresivni kako bi trebali biti, nisu fiziči jaki i dorasli tome i nemaju stabilnost i mentalnu čvrstoću da bi bili za klasu bolji. Prvi bek mora u situacijama pritiska na njega iskazati odlučnost, samopouzdanje, stvaralačku vizualizaciju te potpunu mirnoću i koncentraciju. Mora imati kontrolu lopte, sposobnost poentiranja kad mu je šut otvoren, pravodobnost dodavanja lopte slobodnom igraču kod udvajanja, agresivnost i prodornost u igri jedan na jedan. Organizatori moraju osjetiti kada je pravi trenutak za promjenu brzine i agresivnosti igre, jer upravo tada se proizvode aktivne minute u igri tj. serija lakih koševa.
TRENER NA PARKETU
Upravo on je taj. Mora sudjelovati u uspostavljanju sve boljeg kontakta suigrača s trenerom. Organizator je taj u kojeg trener mora imati najveće povjerenje, koji na parketu vodi sve taktičke zamisli svog trenera koji je tu da bude vođa i povede svoju momčad do pobjede.
Evidentno je, a tome je dokaz naša košarka, da bez uspješne igre prvog beka nema ni momčadske efikasne igre ni napredovanja, značajnijeg rezultata ni uspjeha.
Zato su i međimurski predstavnici u pokušajima plasmana u prvu ligu posljednih 20 godina uglavnom na toj poziciji dovodili igrače van Međimurja.
Upravo to bi želio da se promjeni. Da ta pozicija organizatora igre po logici stvari postane naša jača strana, da treneri već u mlađim uzrastima počinju raditi na ovaj način sa svima, ne odbacujući više dječake ispod koša jer su u tom periodu odrastanja viši a tko zna kasnije, nego da međimurski košarkaši budu agresivniji,jači i bolji.
Uživajte u pogledu “Iznad obruča”