U našu redakciju stiglo je pismo tate koji se osvrnuo na nedavno predstavljen projekt EU koji se u nekim međimurskim školama provodi za učenike romske nacionalne manjine. Roditelja jednog dječaka najviše je zasmetalo što im se, kako on tvrdi, dovozi ručak iz restorana. Njegovo pismo pročitajte u nastavku.
” Novi projekt kojeg financira Europska unija je onaj Produženi boravak za učenike romske nacionalne manjine iz osnovnih škola Tomaša Goričanca Mala Subotica – PŠ Držimurec – Strelec, Dr. Ivana Novaka Macinec i Jože Horvata Kotoriba. Informaciju koju sam saznao iz medija je da će projekt koštati više od 178 tisuća eura, a kroz njega će posao pronaći, barem privremeno, devet osoba, a u njemu će sudjelovati dvjestotinjak djece romske nacionalne manjine.
Oni će poslije škole pisati zadaću i učiti hrvatski jezik. Ništa me od toga ne smeta, kao ni činjenica da će dobivati besplatni ručak. No, ono zbog čega ovo pišem i što me najviše zasmetalo u svemu tome da im taj ručak dovoze iz restorana.
– Tata zašto mi jedemo paštetu na kruhu, a neka djeca dobivaju puno bolju hranu od nas?, upitao me sin vrativši se iz škole. Kaže kako su kriomice promatrali sa strane dok su druga djeca jela i pitali se zakaj oni tak ne dobivaju. Vjerujte nisam mu znao odgovoriti jer nisam znao o čemu se radi.
Djetetu sam pokušao objasniti, ali sam sebi ne mogu. Pitam se zašto netko ima pravo na sve to, a druga djeca to nemaju. Zar nisu sva djeca jednaka? Koliko je ljudi bez posla, bez primanja i tko ih pita što će im djeca jesti…Snađi se druže! Koliko novaca neke obitelji dobivaju na temelju socijalne pomoći i porodiljnih naknada i opet sve imaju besplatno jer ih ima manje. Ma, da! Takve teme odmah mi dignu tlak.
Djecu bi trebalo učiti i kako ne krasti, kako ne vrijeđati ljude na cesti, kako se kulturno ponašati i kako obavljati osobnu higijenu…Toga se očito nitko nije sjetio i zatražio takvu vrstu pomoć od strane EU. O njihovom teškom životu i ne higijenskim uvjetima u međimurski kraj dolaze izvještavati novinari iz svih krajeva lijepe naše i hrvatskoj javnosti prenose njihovu patnju. Pozivam ih da ne dolaze na jednodnevni izlet, već da budu objektivni i u informiranju hrvatske javnosti te iznesu sve važne činjenice i probleme.
Kaže se imaš prava – ali imaš i obaveza. Da, ja ih imam i ponekad zbog njih ne mogu zaspati jer neznam što će donijeti idući dan. Jer neznam odakle ću platiti struju, vodu te djetetu knjige i školsku kuhinju, jer neznam da li ću sutra ostati bez posla i prebijene kune. To su svtari koje, ne da muče samo mene, nego i veliki dio hrvatskog naroda. Ako netko tako dobro zna svoja prava, e onda mora DOBITI I NEKE OBAVEZE. Samo tko im se usudi dati?
Ručak iz restorana – još mi ne ide iz glave! Za taj novac su sva djeca mogla dobiti besplatnu kuhinju u spomenutim školama. Sramota, ne samo za EU, nego i za Međimurje što ne koristi mnoge naše potencijale koji se mogu kandidirati prema fondovima.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv te djece, ali imam protiv njihovih roditelja koji ih zanemaruju u odgoju (ne svi) s tim više da za njih dobivaju novac koji troše za “neke druge namjene”. Očigledno se s tom problematikom nitko previše ne opterećuje. Ali, trebalo bi se! – jer vrijeme će pokazati svoje…”
