Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Kako i u kolikoj mjeri društvena kretanja utječu na kolektiv, a kako i koliko na pojedinca ne treba posebno elaborirati jer je razliku lakše uočiti kod pojedinca negoli kod kolektiva. Zašto je tomu tako?
Sama riječ kolektiv govori da se radi o više jedinki okupljenih oko neke ideje ili oko nekog zajedničkog posla. S druge pak strane jedinka se s možebitnim nedaćama u realizaciji postavljenog cilja teže nosi od nekog kompaktnog kolektiva. Do pred nekoliko mjeseci naš sugrađanin, stasiti tridesetpetogodišnji, Joža Ziherung zračio je optimizmom i naprosto pucao od zdravlja i činilo se da ga nikakva nevolja ne može uzdrmati ni pokolebati.
Kako već rekoh, tako je bilo do pred nekoliko mjeseci, međutim, otada naovamo dosta toga se u društvu promijenilo, ušli smo, čak, i u Europsku uniju, pa novonastalo društveno ozračje našega sugrađanina Jožu naprosto deprimira. U vlastitoj tvrtci dimenzija 2×3 metra smještenoj u dnu dvorišta roditeljske kuće Joža popravljajući televizore i druge slične aparate poput mrava neumorno radi.
S obzirom na gabarite tvrtke lako je zaključiti kako je riječ o skučenom prostoru, premda na tu činjenicu on posve drukčije gleda. Na spomen o skučenom prostoru reagira poprilično oštro: “Dovoljno je veliko, kud ćeš više?” – pitanjem odgovara na upit. Započeti posao nikad ne ostavlja za sutrašnji dan jer, kaže, stranka mu je na prvome mjestu i na stranku gleda kao na koku koja zlatna jaja nese.
Urođenim osjećajem točnog procjenjivanja društvenih kretanja Joža Ziherung naporosto zapanjuje jer i bez gledanja na sat on zna koliko je sati, pa čak i na satu bez kazaljki točno određuje vrijeme i jedan je od malobrojnih koji točno procjenjuje vrijeme. Današnje. Nepoznato je koliko je takvih stručnjaka kod nas, što, priznajmo, ne služi nam na čast i tko god pomisli kako je riječ o nebrizi za bližnjega – najbliži je istini.
Nesklon brzoj zaradi odudara od današnjeg trenda u državi čime vlastita oca tjera u očaj koji – ne mireći se sinovljevim životnim pozivom – kaže: “Neka ga, nek’ se muči kad me nije slušao da se odmalena uči mešetarenju!” Odrastajući u pobožnoj obitelji naučio se čestitosti i poštenju. Ne upuštajući se u nezakonite poslove Joža ne strepi pred zakonom ni pred Svevišnjim, pa poput mnogih osvještenih uglednika odlazi nedjeljom u mjesnu bogomolju.
Istinabog, ne sjedi s uglednicima u prvoj klupi jer nedjeljom nešto dulje ostane u postelji, ali i sa mjestom negdje sa strane sasvim je zadovoljan. “Važno je da moleći se Svevišnjemu nađem duši mir i da povratim izgubljenu snagu za nova pregnuća. Zapravo, želim živjeti držeći se Deset Božjih zapovijedi… pa poštujem oca i mater s kojim dijelim i kuću i grunt, a oni – dok ja crnčim – zauzvrat mi čuvaju potomke” – ponosno će Joža.
Mada su vremena teška zarađenim je zadovoljan jer svakom poslu pristupa s optimizmom vjerujući u bolje dane i sretniju sutrašnjicu. Međutim vrijeme od prije nekoliko mjeseci – kako kaže – pamtit će dok je živ. A, evo zbog čega će ga pamtiti. Sve do prije nekoliko mjeseci nije se morao zamarati i trošiti svoje dragocijeno vrijeme na vođenje poslovnih knjiga i za svaki pa i najmanji poslić izdavati račun. Prokleta fiskalizacija i tko ju samo izmisli, ljutito će.
Fiskalizaciju sam doživio kao udarac maljem u potiljak ili poput šamarčine nekoga grdosije kad od udarca zateturaš, iz očiju ti navru suze, a iz nosa šikne krv. Zvijezde koje pritom vidiš bolje je i ne spominjati. Znate, kad ošamareni umišlja da dobro vidi, a ne vidi, kad čuje zujanje transformatora, a ne čuje ga već mu to od šamara zuji u glavi i kad vjeruje da ulicom ravno i uspravno hoda, a on zapravo bauljajući traži izlaz…
Fiskalizacija mu je stvorila košmar u glavi. Da prevlada košmar upregao je sav svoj umni i fizički potencijal (a, Bogu hvala, ima ga…!) jer trećinu svog radnog vremena provodi smišljajući načina kako doskočiti poreznicima. Ponekad u žurbi zaboravi izdati račun što ga jako smeta i naprosto izluđuje. “To će me” – ojađeno će – “dotući i otjerati na prosjački štap!” – dok strah od inspekcije na licu mu je više nego očit.
Došavši po svoj televizor spotiha mi je kazao dvojake cijene svojih usluga pa sam zaključio da mu je izdavanje fiskalnih računa užasno iritirajući posao. “Ako baš moram” – požalio se – “izdati račun tad je iznos na njemu veći za 25% od iznosa kada ne izdajem račun”.
Premda u moj televizor nije ugradio originalni dio kako smo se prethodno dogovorili već je na tome mjestu učinio “bajpas” ipak je zaačunao punu cijenu baš kao da je ugradio originalni dio, pritom me uvjeravajući kako sam “…još dobro prošaso…!”
Gledajući ga onakva izmoždena lica (nema u njemu više od sto deset kila) shvatio sam da sam uistinu “dobro prošao” pristavši na ne izdavanje računa, jer će mi – što mi je i on spomenuo – uz zaštitni dodatak na mirvinu svaka lipa dobro doći.
A, “bajpas”? Dok drži-drži! Požalio se i na činjenicu kako ga zbog ponekog, zabunom, ne izdatog računa peče savjest i kako zbog toga pati od nesanice. Njegova očita rastresenost učinila mi se posve razumljivom, jer posla je preko glave a vani su, čekajući na red, pod kišobranima drhturili ljudi.
Mene je ipak najviše zasmetalo što je ispred dvorišnih vrata (otvara ih daljinskim) napenalio svoj Mercedes pa sam se do svoje tridesetgodišnje “peglice” jedva provukao.
