Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Bilo bi vrlo, vrlo zanimljivo znati koliko duboko u povijest seže ljudska sklonost prema nečemu što nije njegovo i od kad datira posezanje za nečim tuđim, jer, ako je vjerovati knjizi i povijesti, lopovluk je bio bogovski ukorijenjen u čovjeku i mnogo prije Mojsijeva odlaska na goru Sinaj.
Razgovor sa Stvoriteljem uz plamteći grm na sinajskoj gori – kako kaže knjiga – i onim kamenim pločama na kojima je Mojsije uklesao Deset Božjih zapovijedi, a osobito ona OSMA, Božja, zapovijed – NE UKRADI! – iako isklesana imperativom – do dana današnjeg nije polučila bog-zna kakav rezultat! Prisvajanje tuđih stvari, odnosno, tuđih dobara, nesmanjenim tempom se kroz povijest nastavilo sve do danas.
Uzimanjem bez pitanja nekada se nazivalo LOPOVLUKOM, a ne kao danas – OTUĐIVANJEM! U mojoj mladosti ta se rabota nazivala još i krađom, međutim, mijenjanjem političkih prilika mjenjani su i nazivi koječega, a mijenjane su i pojedine riječi. Tako je bilo i sa riječi LOPOVLUK, odnosno, sa riječi KRAĐA. Dobro se sjećam, počelo je još u socijalizmu.
Razotkrivanjem lopovluka ondašnjih uglednih drugova naprosto se vapilo za NOVOM, što manje zvučnom, i prikladnijom riječi od već spomenutih RIJEČI krađa i lopovluk. Svakako je trebalo ublažiti nastalu sramotu, partiji, odanih drugova-lopova? Kako? Zataškavanje je prastari način prikrivanja nečasnih postupaka…, pa je trebalo smisliti prihvatljiviji izraz ili riječ koja neće – poput riječi KRAĐA – u javnosti odveć zvoniti i sramotno zvučati.
Ostalo je nepoznato u čijem kabinetu i kome se “upalila” lampica da već postojećoj riječi OTUĐITI pridoda, još jedno, novo, dopunsko značenje. I, netko je uzviknuo “heureka”! Smišljeno je i objašnjeno, novo, dodatno značenje riječi – OTUĐITI! Otada pa naovamo drugovima je vidno olakšano otuđivanje koječega, ne i krađa, a to je, složit ćemo se, značajna razlika. Razlika je toliko drastična – (ispričavam se čitateljstvu na vulgarnosti!) – baš kao ona naša domaća izreka: “nije drek nego se pas posro”.
E, sad! Svi mi, ili barem većina nas koje ne muči, u venama, pomanjkanje plave krvi, koji nemamo aristokratske gene i koji nismo rođeni pod plemenitaškim grbom, dobro znamo što je govno. Govno je govno i znamo da ono smrdi, osobito ako se čeprka po njemu. Međutim, puno smo kulturniji i, naravno, uglađeniji, ako neprimjerene proste riječi ne govorimo javno, pa ćemo – iako ono i dalje smrdi, umjesto riječi “govno” – napisati ili reći, recimo: izmet, drek, kakač, govance ili balega, da ne spominjem normalnu, tvrdu ili meku stolicu.
Ne, ne možemo poreći koliko kulturno izražavanje svakoga od nas doprinosi općoj kulturi i boljitku društva, a osobito ljepšem dojmu u javnosti, iako, kako već rekoh, ono i dalje smrdi.
Odonda, a tomu je podosta godina, sve je više, što pojedinačnog što udruženog, OTUĐIVANJA stvari i imovine. Ne i lopovluka. LOPOVLUK je, pred otuđivanjem, već odavno USTUKNUO. Slijedom takvih jezičnih pirueta i njihova tumačenja, recimo, kad netko odluči (jer njemu, ili, njoj, se tako prohtije) od nekoga se udaljiti – OTUĐITI, načas bismo mogli pomisliti da je ta osoba, zamislite!, sama sebe – UKRALA!
Kako riječ “otuđiti” ne bi sveli na političku smijuriju, posvojna zamjenica “SE” spašava stvar, jer drastična je razlika između značenja; otuđiti od nekoga “NEŠTO” od značenja otuđiti “SE”.
No, dobro, ali kad političari nešto odluče i kad kažu da je baš tako, onda je valjda tako i tu se više nema što dodati. Oduzeti? Možda…? Ali da ne tjeramo “mak na konac”…, već su nam toliko toga oduzeli…
Danas se, izgleda, poprilično isplati krasti, i lopovluk se pretvorio u pravi biznis. Kradu – ne baš svi – ali kradu mnogi bez obzira na stupanj inteligencije i obrazovanosti, bez obzira na rang i društveni status, na imovinsko stanje, odnosno, na imovinski cenzus. Prisjetimo se samo “žetve” naših prodavača magle, u vrijeme Domovinskog rata, a i nakon njega… A, sve po zakonu…
Najbolnije je, čini se, kada netko nekome ukrade srce, djevojku, ženu, momka ili, pak, muža. Te i takve boli najteže i najdulje zacjeljuju, iako ljudi kažu: “vrijeme liječi sve rane” – osim rak-rane.
A, tko sve krade? Ih, kradu mnogi; od popova lopova, svih godišta i titula, pa sve do nuncija, koji mnogoj djeci ukradu i unište kompletno djetinjstvo, sve do onog zadnjeg seoskog kokošara. Kradu crkvena zemljišta, kradu iz crkava, iz banaka, fakulteta, ministarstava, iz ureda kradu bez reda, kradu kredu i spužve ali ne iz nužde, kradu, ne iz vica, invalidska i dječja kolica, bicikle, tricikle, kradu ljudima identitete, kreditne kartice, ali ne i kredite…
Kad bi barem netko ukrao nečiji kredit i otplatio ga umjesto kreditnog dužnika, međutim, događa se sasvim suprotno; mnogi, naivni i pošteni građani, otplaćuju lopovima, njihove, kredite. Ma, bilo što, važno je da se krade…, a da bude još veća nevolja, evo, pokradoše ljudima i ljetinu s polja…
Kradljivca ili, pak, tata po službenoj dužnosti INSTITUCIJE će goniti ako gospodin TAT nekome načini štetu veću od 2000 kuna. Naravno, sve zavisi i o težini i o izvedbi same krađe, jer događaju se i grublji pristupi samoj krađi. Već od 2000,01 kuna lopovima se loše piše. Sve što je manje od te sume, osim posebnih slučajeva, rekoše mi u instituciji…, utuživo je po privatnoj tužbi.
Podnošenje privatne tužbe je tisuću kuna ili, čak, nešto iznad toga… Isplati li se podizati privatnu tužbu? Naravno, ne isplati se, a gospon TAT toga je svjestan, pa se organizirano – po onoj: “zrno po zrno…” – OTUĐUJE privatno vlasništvo i tome, izgleda, nema kraja pored ovakvih današnjih naših zakona.
Jer, kad policajac, recimo, upita nekoga od roditelja što njihova djeca rade u tuđem polju i otkud im vreće krumpira ili luka, dobije otprilike ovakav odgovor: “…ma, gospon, kaj dete zna, kaj je triest kil krumpira, il triest kil luka. Kaj bi deca krala, gospon…? Oni, ak nekaj i uzmu, to je sitno u vrećici, i to je sve. Špootamo mi njih, gospon, špootamo! I te kak ih špootamo! A, i sami znate, deca kak deca…”!
Eto, i meni je, naš domaći, bijeli, lopov učinio štetu. Osobno ga znam, i ja sam policiji otkrio tog, takozvanog, TATA, Franju S. Zapravo, on je LOPOV, a ne tat. Još me gospodin lopov, Franjo S., ponudio flašom PANA kojeg je “popalil” mome susjedu M.Č., veterinaru… I, taman, kad su ga plavci došli ćopiti, gospon Franjo S. je zginul k susjedima – v deželu.
Tovariši su ga, pak, dočekali raširenih ruku s lisičinama! “Fant od fare” im je bil nekaj dužan pa su ga držali na košti 3 leta, a potom su ga šupirali, k nama – na Hrvaško.
Nedugo, potom, stiže meni plava omotnica s našeg suda s Rješenjem o USTUPU. Gledam Rješenje.. i pitam se, što bi to moglo značiti, jer za taj termin do tada još nikad nisam čuo? Što li je to USTUP? I, odem vam ja na sud pitati da oni meni objasne o čemu se tu radi.
Ko i svaki ranoranilac, da ne zakasnim po informaciju, poranim vam ja još prije nego su oni tamo na sudu kavu popili. Malo sam u hodniku pričekao dok nije naišla jedna mlađa ženska. Iako sam, bio jedini u tom hodniku, uzela me preko reda.
Ne znajući ni tko je ni kojim se poslom dotična bavi, pitam ju: što uopće znači ono – o USTUPU? Čitajući moje Rješenje… ona će:
– “To ste pred par godina imali nekakvu štetu, a kako vrijednost učinjene štete ne prelazi svotu po kojoj bi se TATA gonilo po službenoj dužnosti, sud vam USTUPA predmet, a vi odlučite hoćete li, ili nećete, podići privatnu tužbu za naknadu štete.
– A, koliko košta podizanje tužbe, ako mogu znati? – napet ko praćka, pitam.
– Pa, oko tisuću kuna, možda, čak, i nešto više…
– Aha! Znači, neka ja gospodina lopova tužim…?
– Da, ako vam se to uopće isplati i ako budete mogli od njega, Franje S., naplatiti štetu?
A, ONDA SAM JA REK’O NJOJ…
– Bit će najbolje da se ja sa gospodinom LOPOVOM skompam, pa nas dvojica orobimo, recimo, nekoga tajkuna (ima ih Bogu hvala!) kako bi potom gospodin lopov, Franjo S., meni mogao namiriti krađom učinjenu štetu! Gospođa me čudno pogledala, i, više nije ništa kazala…
