Rječnici stranih riječi Bratoljuba Klaića i Anić-Goldstein, francusku riječ “volontaire” opisuju ovako; “onaj, koji besplatno obavlja neku službu zbog entuzijazma”, ili, pak, ovako; “netko zbog stručnog usavršavanja ili stjecanja radnog staža” – što će reći – ljudi rade džabe.Naš ministar financija, Slavko Linić bi rekao: “pr’ma tome”, ima li išta časnije nego – gledajući u širem kontekstu – služiti domovini, raditi za opće dobro, bilo kada i bilo gdje, i pomagati onima kojima je pomoć potrebna? Bez naknade, naravno.
Punoljetni ljudi – svih godišta, svih zvanja i rasa, vjeroispovijesti i opredjeljenja koji u prvi plan ne stavljaju materijalno, već moralno zadovoljstvo – širom svijeta bave se humanitarnim radom, odnosno, volontiranjem. Za činiti dobra djela nikad nije kasno i svako vrijeme je pravo vrijeme za pomaganje ljudima, jer čin dobrote ne razlikuje ni spol ni narodnost ni vjeru, ne razlikuje ni rasu ni uvjerenje, a kamoli ljudske sklonosti.
Kod nas, u Hrvatskoj, među nakad uvaženim članovima društva – koji su se pretvorili u dugoprstiće s krim predznakom – vlada prava jagma za društveno-korisnim radom, odnosno za “volontiranjem” da se narodu barem malo oduže za učinjena nedjela koja su, opijeni blagoslovom politike i moći, počinili što nas, kao humano društvo, čini drukčijima od drugih.
Uz istinske volontere kod nas volontiraju mladići i djevojke iz Italije i iz drugih zemalja, ali isto tako i naši građani volontiraju u raznim dijelovima svijeta pomažući ljude u potrebi na razne načine.
Nedavno je obznanjeno kako je jedan bračni par iz Osijeka, ostavljajući siguran i dobro plaćen posao u domovini, otišao volontirati u Afriku. Za nedavnog boravka u domovinu, izjavili su, u Africi su ostvarili svoj životni san otvaranjem srednje škole za besplatno školovanje mladih naraštaja u Ruandi, a na najboljem su putu, uz još nešto prikupljenih sredstava, pored postojeće, izgraditi još jednu školsku zgradu za nekoliko stotina novih učenika što je pothvat vrijedan divljenja i iskrenog poštovanja! I, kako ne biti ponosan na plemenitost svakog onoga koji bez naknade učini ovaj planet boljim i za život podnošljivijim.
Nedavno je netko u novinama potegao pitanje visine plaća naših saborskih zastupnika i predložio njihovo smanjenje za 35% s primjedbom na njihov dosadašnji rad u Saboru! I eto ti belaja. Na te i takve primjedbe oglasili su se i pojedini zastupnici. Kako smo čuli i vidjeli, reakcija nekih od njih bila je poprilično burna, čija je diskusija iznjedrila čak i nekoliko dubokoumnih izjava, a jedna od njih je; “PRAVO NA INFORMACIJU NIJE BIOLOŠKA POTREBA”!
Izrečenim, uvaženi saborski zastupnici, očito su mislili na nas “obične” građane koji su ih izabrali za Sabor. Dakle, “obični” građani nemaju biološku potrebu za takvim i sličnim informacijama, a, i zapitao se jedan od spomenute dvojice vrlih zastupnika: “…a tko bi uopće takav prijedlog u Saboru izglasovao…?!”Tako je to kad se dokopaš pozicije saborskog zastupnika, kad ne strahuješ za svoje radno mjesto i kad si zadovoljan samim sobom kako i što radiš! A, tek plaćom…!
Podsjetilo me to na izjavu gospodina Tomislava Karamarka (sjetimo se one frke oko tajnih službi i ispisima nekih telefonskih brojeva…) kad je izjavio: “…baš me zanima kako će to oni utvrditi”! – misleći valjda pritom na Vladu premijera Milanovića i predsjednika države Josipovića koji su nešto, kao, sumnjali… Zbog prijedloga za smanjenje zastupničkih plaća za 35%, u Saboru se čulo još puno zanimljivih konstatacija. A, kad zastupnici nešto konstatiraju to svakako ima svoju težinu, ali i odjek u javnosti.
Pokojni akademik Ivan Supek je, pak, za života imao dobru ideju da bi naši saborski zastupnici trebali primati svoje plaće tamo gdje su bili zaposleni prije izbora u Sabor, a u Saboru bi – kao narodni poslanici – taj častan i nadasve odgovoran posao radili volonterski na dobrobit naroda koji ih je – na tako važnu funkciju – zbog njihova ugleda u društvu i izabrao.
Da se ta akademikova zamisao ostvarila i zaživjela ne bi ih javnost sada kritizirala kako i na koji način rade, a i zbog visine njihovih plaća koju u Saboru jedni, radeći, zasluže, dok drugi ju – kao da su na socijali – jednostavno, dobiju! Naravno, nisu svi zastupnici jednako predani poslu. Dok pojedini vrijedno rade, drugi se gotovo sprdaju s poslom saborskog zastupnika a time i građanima koji su ih birali.
Uzmimo za primjer gospodina Željka Keruma. On je, za nedavnog jednodnevnog boravka u Saboru, izjavio kako nema interes dolaziti na saborske sjednice jer ima drugog posla, ali on, kako je objavljeno u novinama, od Sabora ne uzima plaću nego samo onaj “mizerni” paušal od 1500 kuna – za nedolaženje na posao!
Prisjetimo se činjenica: – saborskih zastupnika ima 151! – E, sad, pitanje je, kako bi reagiralo 151 bilo koja osoba, od njih nekoliko stotina tisuća nezaposlenih da im netko, onako, kao paušal, mjesečno pokloni “mizernih” 1500 kuna? Bi li se i oni “narugali” toj svoti?! Zatim je tu i gospodin Tomislav Karamarko. On je jednostavno odlučio jedno vrijeme ne dolaziti na saborske sjednice jer, rekao je, ima posla na terenu radi konsolidiranja svoje stranke.
“Pošteni unutra, lopovi – van!” – rekao je. Rečeno-učinjeno!
Pa, nek sad narod grunta zbog čega su pojedinci izletjeli van iz stranke i jesu li sada uistinu samo poštenjaci u HDZ-u? Ako je tako? Triput, bravo! bravo! bravo! Kakogod bilo, dotični gospodin, od Sabora prima punu plaću saborskog zastupnika – za nedolazak na posao, ali – kako je javno obznanjeno – bez onih “pišljivih” 1500 kuna paušala.
Zgodnim mi se čini predložiti: anketirajmo građanstvo! – stavljajući tako na vagu moral našeg življa – da vidimo kako na tom planu stojimo i bi li se netko od građana priklonio ideji: “za ne dolazak na posao uzimati plaćicu od oko šesnaestak tisuća kuna”! Mjesečno. Tako bismo barem, u određenom postotku, imali jasniju sliku o nama samima, ali i o budućim kandidatima za parlament.
I, nakon svega što se proteklih dana u sabornici zborilo, ideja akademika Supeka – da zastupnici u Saboru volontiraju – i nije za odbaciti i čini mi se prilično prihvatljivom.
Međutim, oni, od mene malo upućeniji u politiku kažu da su i u bivoj državi saborski zastupnici volontirali! (Bože dragi, možda je država zbog volontera i voluntarizma i propala…)?
No, nije baš najuputnije to spominjati, jer bi to, kao, “mirisalo” na nostalgiju za onim minulim crvenim vremenom, a s time danas nitko živ ne želi imati veze jer, kažu ljudi, kad te jednom obilježe, obilježen si za sva vremena, i, samo zbog toga da ne sličimo prošlom režimu naši su odlučili plaćati saborske zastupnike!!!
Premda do mišljenja jednog umirovljenika danas samo rijetki drže, mišljenja sam da u Hrvatskoj ima previše “volontiranja”, ali i voluntarizma. Struka u srazu s politikom neminovno gubi bitku, jer IMATI VOLJU NEŠTO RADITI, ili pak, KAO STRUČNJAK, TO ZNATI ODRADITI, ipak nije nešto što je istoznačno. I, dok politika forsira voluntarizam, struka i stručnost su u defanzivi poput ovih vladajućih pred oporbom i klerom.
Na tisuće je prisilnih “volontera” u Hrvatskoj koji rade a ne primaju plaću. Istinabog, znamo i za obrnute primjere; oni koji su masno plaćeni – a ne rade ništa! I sad – za zemlju od četiri i pol milijuna duša, sa 151 saborskim zastupnikom – da nam još i saborski zastupnici volontiraju, to bi ipak bilo previše. Zapravo, čemu još više komplicirati stvari, a samo što nam nije krenulo…?! Ja im, boga mi, ne bih bio u koži.
Sjetimo se, koliko se samo međusobno prepucavaju, nadmudruju i udaraju ispod pojasa. Pa, ako je građanima to prenaporno gledati na televiziji, mora da je naporno i njima u sabornici. Ljudi moji, to treba moći izdržati. I psihički, a bogme i fizički.
Možda je najbolje da ostane po starom, i čemu uopće rašiti ljude zbog njihovih visokih plaća ako baš nije nužno. Neka njih samo služi dobro zdravlje i neka i dalje dobro zarađuju. Tako će više u trgovinama trošiti i pomagati ovo naše kilavo gospodarstvo gdje je ipak najvažnije sačuvati radna mjesta, a to je – složit ćemo se – prioritet par exellence.
Na koncu-konca, ako već ja volontiram, ne moraju i oni. Meni barem nitko ne može predbacivati kako uz mirovinu još i tezgarim.
