Predugo i previše. Previše je pisama očajnih i jadnih obitelji, roditelja, radnika, nezaposlenih i svih sličnih koji se javljaju medijima sa srcedrapajućim životnim pričama o neimaštini, o depresiji o već kolektivnom pesimizmu.
Mnogi od njih jedu stari kruh, mnogi od njih bakalar vide samo na TV-u, mnogi nemaju novaca za Božićnu puricu. Školovanje klinaca je nemoguća misija. Puno rade, a malo primaju, krediti, minusi, opomene, ovrhe… da ne nabrajam dalje.
Bakalar i kruh
Uglavnom bakalar ne jedem ni ja, nisam ga nikad ni jeo niti imam potrebe jesti ga. Pomodarstvo i prolazni trendovi su doveli bakalar u Međimurje. Naši stari, u ona, mnogima, bolja vremena bakalar također nisu jeli. Jela se purica s mlincima, toga se sjećam odavno, baka ju je pripremala. Moj Božićni ručak uvijek je bio i uvijek će biti obilježen – puricom i mlincima.
Kad nas je bilo jako puno, kad smo se okupili svi, bila je na stolu cijela purica. Kad smo slavili samo supruga i ja, uzeli smo par, da tako velim, purećih šnicli. Uglavnom potrošili bi oko 50ak kuna za cijeli luksuzni ručak za nas dvoje. No, bitnije od svega je što smo ga zajedno pripremali i što smo ga zajedno ručali.
Stoga pedesetak kuna godišnje imate. To je 5 kava u trgovačkim centrima.
Stari kruh? Jedem ga redovito. Drugi i treći dan pak je najbolji za pohanje, odnosno francuski kruh. Svako malo se primim posla pa složim domaći kruh, onako za 4-5 dana uživanja u njemu. Zdraviji je i ukusniji od polubijelog. Naravno i jeftiniji. A što je stariji to je i bolji. Stoga ne trkeljajte više o jadnom starom kruhu jer očito je da pojma nemate.
Posao ili ne
Ja sam obrtnik. Do prošle godine sam bio uredno zaposlen u jednoj medijskoj kući u Zagrebu. Radio sam od doma, tako da sam imao ured u stanu. Imam ga još uvijek. Supruga je u ono vrijeme završavala studij te se zaposlila u školi kao profesor. Bila su nam to zlatna vremena. Uz to, otvorio sam i vlastiti obrt te s vremena na vrijeme odrađivao poslove vezane uz internet, fotografiju, pisanje i slično. Jedan dodatan izvor primanja koji nas je nerijetko odveo na neko dalje putovanje ili se jednostavno potrošio za život.
No protekle godine je i kod mog poslodavca kriza pokucala na vrata. Kucala je ona mnogu duže, ali sad je i ušla. Svi odreda, novinari, urednici, tehnička služba ostali smo na cesti, koliko god se on trudio zadržati sve nas. Ja sam također ostao samo sa svojim obrtom. Plaća više nije dolazila, poslovi koje sam odrađivao u obrtu su pali na nekih 20% nekadašnjih poslova i sve je bilo svedeno na puko preživljavanje iz mjeseca u mjesec.
Kredit
Nedavno prije toga, kad sam još bio kreditno sposoban, supruga i ja smo ušli u životnu investiciju – kupili smo stan. Odlučili smo krenuti na svoje, osnovati obitelj, jednostavno živjeti. Kredit smo uzimali u vrijeme kad su svi štedjeli, kad su svi kukali i plakali, kad su svi svojom štednjom još više generirali krizu.
Mi smo se odlučili investirati, trošiti, a ne se baviti sakupljanjem novaca i čarapama poput mnogih. Bilo je dosta odricanja, sva ušteđevina nam je otišla na razna birokratsko-bankarsko-javnobilježnička sranja, zatim na pologe, uplate u kešu, a sve da bi dobili kredit na 30 godina.
Pomoć države, lokalne uprave i sličnih
Nekih 6 mjeseci nakon što sam dobio otkaz dobio sam prvu čestitku od takozvanih javnih službi, poreznih službi i sličnih uhljeba današnjice.
Nakon otkaza umjesto da mi pomognu da stanem na noge, da me oslobode davanja koja su zatvorila većinu obrta u Međimurju, oni su me retroaktivno darivali uplatnicom za 6 mjeseci doprinosa kao obrtnik – uz prijetnju ovrhom. I svakog dana neplaćanja taj dug raste. S druge strane slušam politiku kako govori da oni žele i da oni uvelike pomažu malom gospodarstvu da stane na noge. Obične laži.
Odjednom su naša primanja pala na minimum. Jedna sigurna plaća koja malo po malo pada, poneka povremena faktura iz obrta su nas održavale na nuli. Doslovno na nuli, jer kad smo uzeli ratu kredita, moje doprinose, režije (koje su sve veće), hranu, osnovne životne potrebe na kraju mjeseca nismo imali ničeg. Jedno vrijeme smo završavali s minusevima.
Pomoć? Nema je. Rodilo se dijete. Pomoć od grada za novorođeno dijete. Može, ali kad se riješe socijalni slučajevi koji imaju prednost. To može potrajati i i tri godine. Socijalni slučajevi u Međimurju otpadaju 90% na Rome. U tri godine svaka majka Romkinja dobije po troje djece. Kad dođemo mi na red? Ne bavim se diskriminacijom, ovo je realnost. Nisu krivi Romi, nimalo, najviše je kriva država i politika koju vodi.
Da li je grad, županija pomogla meni kao jednom od rijetkih živućih obrta u Međimurju? Nije. Nije bitna sama pomoć, već je dovoljno da nas angažiraju za neke poslove, umjesto da uvoze iz drugih gradova, županija pa čak i država.
S oproštenjem, jebe se njima za nas. Kao “ustanovi” njihov jedini posao je briga za plaće vlastitih zaposlenika. A tu ima svačeg i svakoga. Rodbine, djece, susjeda, usudio bih se kazati barem 50% nepotrebnih. Priča se da čak i Pariz ima manje zaposlenih u gradskoj službi od Čakovca. Nije daleko ta istina.
Čak i nije problem što ih je mnogo, već je problem što ne rade, što nikako ne koriste gradu, županiji, građanima. Što su samo trošak nas poreznih obveznika. Zovi ih – uhljebi.
Naravno svaka čast onima koji rade. Poštovanje. Jel kukam zbog uhljeba? Ne baš. Doći će oni na svoje. Prirodnom selekcijom.
Plakanje i kukanje
Supruga i ja nismo plakali, nismo kukali nismo slali medijima jadna pisma. Primili smo se posla. Supruga je dodatno radila. Na porodiljni dopust nije odlazila glumeći ‘riskantnu’ trudnoću kako rade mnoge majke zaposlene u javnom sektoru, već je ostala na poslu do zadnjeg zakonom dozvoljenog dana. Nakon toga još je uvijek radila neke poslove sa strane sve do par dana prije rođenja sina.
Moj radni dan traje od 7 ujutro do 20 navečer. Neke dane na zaradim ništa, neke dane završim s minusom, ali neke dane ponešto i zaradim.
U mom svijetu rijetko što odbijam jer ne znam odraditi. To ne postoji. Ono što ne znam, naučim. Razvijam se. Ne držim se kao pijan plota neke svoje struke, iskustva. Širim horizonte. Stoga i normalno da imam vremena ne kukat medijima.
Da se “spustimo” na taj nivo odavno bi ostali bez stana, odavno bi nas hranili roditelji, odavno bi bili socijalni slučaj. Ali nismo. Sretni smo i ponosni i nikad, ali nikad se ne bi mijenjali s nikim, bez obzira da li ti neki imali više ili manje od nas. Isto tako nikad, ali nikad ne bih kukao, plakao, jadao se javno kako nemam za kruh, kako nemam za školovanje djece.
Primite se posla
Govore naši stari, pljunite u ruke i primite se posla. U protivnom nezavidno st(r)anje u kojem i jeste projekcija je vašeg, nažalost, ograničenog, stanja uma, uz svo dužno poštovanje svim čitateljima.
Supruga, sin i ja smo u istim, da budem otvoren, govnima, kako ih svi nazivaju danas, ali smo sretni, ponosni i sami se brinemo za sebe.
Pokušajte.
