Danas na 1. svibnja dok sjedim u iznajmljenom gradskom stanu za koji nemam ni lipe da platim zaostale stanarine i režije, jer moja četveročlana obitelj sastoji se od dva nezaposlena, studenta i učenika, te mene koja radim u dobroj firmi s plaćom punom kredita i blokiranim računom, razmišljam da li je dan za slavlje dok neki ljudi slave u parku i glume da su mnogo toga učinili za ovaj naš grad.
Dan prije vraćam se s posla kojeg volim raditi, gladna cijeli dan i razmišljam kako ću preživjeti sa svojom obitelji današnji dan. Ne znam što da vam danas dragi moji prijatelji ali i oni drugi čestitam. Moja obitelj i ja već davno smo kroz duge godine skupog podstanarstva i nezaposlenosti izgubili ono malo ljudskog dostojanstva i pravo na jedan normalni život, došli smo na samo dno ali bi rekla i ispod tog dna.
Svakodnevna borba za pukim preživljavanjem, traženjem posla i borba sa silnim opomenama i ovrhama uništile su mi samu želju uopće za životom. A danas se slavi. Ja slavim, ali sretna da sam ipak uspjela pripremiti “svečani radnički ručak” i kupiti svježi kruh nakon par dana, jer ja radim i nemam jednostavno pravo na nikakve vidove pomoći u našem
dragom gradu.
Započela je i borba za vlast u ovom gradu. Razmišljam, ja kao pripadnica svoje stranke, suprug i sin svoje, kome da dam svoj tako važan glas. Ja žena i majka, vrijedna djelatnica “dobre firme”, ali tako ponižavana zbog situacije u kojoj smo se moja obitelj i ja našli, kome da ja dam svoj glas. O tome vam ja danas moji dragi ljudi razmišljam i još uvijek ne znam kakvu da vam uputim čestitku. Sjetila sam se. Nezaposlenima želim da što prije nađu svoj posao, vrijednim zaposlenima da za svoj pošten rad dobivaju plaću, gladnima da nisu gladni.
Nezadovoljna građanka grada Čakovca
