Snene oči mlade djevojke Sandre počivale su na tijelu momka nešto starijeg od nje. Sjedila je na trošnoj plastičnoj stolici, nađenoj na ilegalnom odlagalištu otpada u prigradskom naselju Pribislavcu. Ispijala je čaj, prebacivši noge preko niske drvene ograde, napola raspadnute. Jutarnje zrake sunca poigravale su se kapljicama rose, nakupljene na mahovini ugniježđenoj po krovovima nagriženih od godina i nemara vlasnika koji bi, umjesto da saniraju štetu, stavljali lonac ili plastičnu posudu na mjesto gdje je prokišnjavalo.
Tijekom osmogodišnjeg školovanja, Sandra je bila vrlo dobra učenica, primjerenog vladanja, stoga se je bez problema upisala u srednju školu. Silno je željela raditi u kozmetičkom salonu, te se maknuti od roditelja koji su živjeli od socijalne pomoći, podižući još šestero djece različite dobi, od četiri pa do jedanaest godina. Sakupljali su plastične boce kako bi si priuštili pokoju bocu vina i cigarete.
Momak iz susjedstva Danijel, dobro je znao da jedino u jutarnje sate može sresti Sandru nasamo, jer tada njezina majka zbrinjava djecu, hraneći ih, pokušavajući na njih navući odjeću, ukoliko nisu zaspali odjeveni, što se je često događalo. Tada bi se ona vješto iskrala iz kuće kako bi izbjegla dernjavu i što prije vidjela svoju prvu ljubav. Mjerkali su se, osmjehujući se jedno drugome, loveći povoljan trenutak da se približe i dogovore kada će se sresti. Njihovi susreti odvijali su se u obližnjoj šumi, gdje bi razmjenjivali poljupce, nespretno, slatko, poput ukradenih. Ponekad bi ih iznenadili vrckasti glasovi djece, pravih malih uhoda sakrivenih iza stabala. Danijelovo prisustvo usrećivalo je Sandru, tjerajući iz nje nakupljen gnjev zbog siromaštva u kojemu je živjela.
Jednom prilikom, vraćajući se iz škole, čula je majčino jaukanje i plač. Potrčala je prema kući i našla je sjediti na kauču, van sebe, lica prekrivenog rukama. Sjela je kraj nje, zagrlivši je, drhtavim glasom upitala što se je dogodilo. Sandrin devetogodišnji brat Marko pao je s bicikla, udario glavom u beton i pao u komu. Čakovečka hitna služba odvezla ga je u bolnicu na obradu. CT snimka pokazala je krvarenje u mozgu, te su ga morali hitno prebaciti u Zagreb.
Sutradan su rođaci skupili novac i poklonili obitelji kako bi imali za put u metropolu, do bolnice gdje je ležalo njihovo dijete, bespomoćno, mirno poput anđela ispruženih ruku prema nebu. Okružen najnovijom medicinskom tehnologijom, te silnim cjevčicama koje su virile iz ruku, nataknute na igle, bio je to prizor koji je njegovoj majci unio jaki nemir . Iako prljave ispod noktiju, njezine su ruke milovale dječakovo lice, nježno, pahuljasto, pomno pazeći da ga nekim čudom ne povrijedi još više.
Otac je za to vrijeme smišljao kako će se domoći novaca, kako bi se njihovome sinu priuštilo sve što je potrebno. Sjetio se kako mu je, ne tako davno, bila ponuđena poprilična svota za kćer koja je slovila kao dobro odgojena, samim time, dobra prilika za potencijalnog mladoženju. Nitko nije mario što je njoj bilo tek šesnaest godina i što je ona sebi zadala ciljeve putem kojih će izgraditi sretnu budućnost. Sandra se je ovaj puta pokazala kao idealno rješenje najvećeg problema. Odluka je bila donesena, njezina majka se je složila. Pomalo su se bojali kako će to njihova kćer prihvatiti, da li je dovoljno zrela da shvati da će na taj način pomoći svojemu bratu. U naseljima poput njihovog, još su vrijedili stari običaji koji su za socijaliziran svijet nepojmljivi.
Nakon primljene vijesti, saopćene na vrlo dramatičan način, Sandra je pristala. Legla je u krevet koji je dijelila s jednim od braće, i po prvi puta poželjela da se više nikada ne probudi. Kako će tu vijest prenijeti Danijelu, znajući da ga gubi zauvijek? Da li će joj njezin suprug dozvoliti da se dalje školuje? Jutro joj je donijelo bezvoljno, izmoreno lice. Željela je izgledati što ružnije, nadajući se da se neće svidjeti nametnutome izabraniku. No, bez obzira na umor, ona je i dalje bila lijepa djevojka.
Dani su odmicali, Markovo stanje se nije promijenilo. Sandra je otišla u novi dom gdje ju je dočekao svekar, udovac s troje male dječice i tzv.suprug, koji joj je odmah na početku zabranio školu, tjerajući je da odgaja njegovu braću, te da im kuha i pere rublje. Nije mogla izdržati, pobjegla je. Centar za socijalni rad našao joj je staratelje, a njezina želja za školovanjem bila je prihvaćena s oduševljenjem. Sjetivši se Danijela, skriveni osmijeh zagolicao joj je kutove usana, nije ga više susretala.
