Toga kasnojesenskog popodneva Danko nije otišao s kolegama u šetnju već je iz tople postelje gledao more i koji kilometar udaljen otok Pašman. Kolege s kojima dijeli sobu otputili su se za nekom razonodom kako bi nekako prikratili vrijeme samačkog i od obitelji odvojena života.
Pošta radi samo do 14 sati pa se sa svojima doma nije mogao čuti, a javljanje telefonskom karticom je preskupo jer impulsi naprosto cure. – Pola plaće bih samo na telefonske kartice mogao potrošiti, kaže. U sobu dopire fijuk bure koja negdje od ponoći kamenjarom šiba prema moru. More je uzburkano, komeša se i valja, pa udarajući o stijene kao da se želi razliti i uteći iz tjesnaca koji ga okružuje.
Bura ne jenjava već, naprotiv, pojačava i ako uskoro ne oslabi more bi moglo do kraja pobjesniti. Zrak se uslijed bure pročistio a Danku, rođenom kontinentalcu, to upravo godi jer jugo smeta njegovim bronhima. S rukama podvinutim pod glavu leži prisjećajući se današnjeg dana, dana kojega će se sjećati do kraja života.
Pogled mu se zaustavio u gornjem kutu sobe, tamo gdje se dodiruju strop i zidovi. Cio život mu se nekao stisnuo u tome kutu gdje mu slika za slikom promiču kao na filmskom platnu. Čas vidi sebe kako još kao dječak bezbrižno trčkara sjenokošama Globetke nedaleko roditeljskog doma i hotela “Park” punim proljetnog cvijeća, čas u “kadru” vidi svoju kćerkicu Nikolinu. Šest joj je godina.
Vidi ju kako sa svojim vršnjacima u vrtiću “Cipelica” uz svesrdnu pomoć tete odgojiteljice, pripremajući se za školu, uči slova i brojke. Radosna je što njen tata ponovo dolazi u vrtić po nju, ni ne sluteći kakvim se njen tajo, kako ga od milja zove, poslom bavi. Zatim mu pred oči dolazi njegova, mlađa, sedmomjesečna kći Ana. Kupa ju prije spavanja i stavlja joj pampersice, jer mala guza mora biti u suhom.
Vani je nešto lupilo i prenulo ga iz razmišljanja. Zaustavljajući dah, osluškuje, ali osim huka bure ništa drugo ne čuje. – Što bi to moglo biti? – pita se. – Najvjerojatnije je bura u naletu zbacila crijep s krova. Bit će da jest tako, jer što bi drugo moglo lupiti ako nije s krova pao crijep? Čim se napetost stišala ponovo proživljava današnji dan.
Grlo mu se osušilo i nekako stisnulo da ni “a” ne može izustiti i najradije bi zaridao, ali kako kada se mora suzdržati i potisnuti emocije ma koliko mu to bilo teško. Zadržao je jecaj, ali suzu nije mogao zadržati. Jedna se, iz vanjskog kuta lijevog oka, iskrala i skliznula mu u uho. Briše ju kažiprstom kako ga ne bi odala jer svakog časa netko od njegovih kolega mogao bi banuti u sobu i zateći ga…
Što bi kolege mislili da ga vide uplakanog? Nazvali bi ga cmizdravcem, a takvima ovdje zaista nije mjesto. Prisjetio se obiteljskog života kojeg je ostavio tamo gore… gore, na kontinentu, puno sjevernije, gdje je ne samo klima nego i način života sasvim drukčiji. Sve je ondje drukčije, sve. Uh! Da mi se sada satvoriti među svojima. Nitko sretniji od mene.
Tih par stotina kilometara koji nas dijele izgledaju mi kao da su na kraju svijeta. Da mi ih je barem na trenutak privinuti u naručje. Sve tri odjednom. Bože! Sve na svijetu bih za to dao. I, nemoguće je… Fijuk bure ga vraća u stvarnost dok vlastitu “buru” jedva obuzdava jer današnji doživljaj propisno ga je uzdrmao i pokrenuo emocije.
Svjestan da to nije dobro, ali kako iznaći način… i suzdržati se, kako? Pluća mu se nadimlju kao da će svakog trenutka prsnuti. Sve se u njemu uskomešalo i uzavrelo. I strah i radost istovremeno a sve zbog sretnog ishoda jer i loše je moglo završiti. Nešto ga razdire, huči i pjeni se u njemu poput uzavrelog mora koje u svojoj mahnitosti kida i lomi sve pred sobom. Usprkos buri galebovi nisko lete nad uskomešalom vodurinom vrebajući ribu koju valovi izbace na površinu.
– Lako je njima – pomisli. – Oni su tu doma. Tu obitavaju, gnijezde se i podižu svoje potomstvo. Ako se sve ovo dobro završi i sam bih volio nastaniti se ovdje. Zbog klime. Ovdje je puno zdravije živjeti negoli je kod nas. Nema one silne magluštine zbog koje me brine zdravlje moje djece, a i meni bi koristilo. Bez obzira na škrtu zemlju ovdje bi se moglo lijepo živjeti.
Ostavljajući galebove njihovom svijetu, pogled mu se ponovo vraća u gornji kut sobe. – Eh! Da su mi krila, usprkos buri, odletio bih mojim curama, pomazio ih i vratio se. Nitko osim njih i mene za to ne bi znao, nitko! Srećom, čovjek u mislima može putovati nepreglednim prostranstvima i barem na trenutak pobjeći od surove stvarnosti i onoga što ga tišti i guši.
Njegova stvarnost je riskantna kao malo čija. Nemilosrdna. On nema pravo na pogrešku, jer ako pogriješi neće imati drugu šansu. Na trenutak se prisjetio nekadašnjeg poduzeća u kojem je izučio zanat i u kojemu je sve do one POVIJESNE PRETVORBE, radeći, služio kruh. – O tome bi trebalo snimiti film. Dugometražni. Ima tu materijala za nekoliko dugometražnih filmova, kaže.
Posao za strojem, prema ovome poslu kojeg trenutno obavlja, bio je prava igrarija. Međutim, ljudska narav se milenijima nije promijenila. Mijenjali su se samo stilovi vladanja i usavršavale se vještine lopovluka. Netko je jednom rekao kako “…pohlepa muti um i zaklanja vidike”, međutim, moj bivši šef Draž je tumačio da se tom filozofijom sirotinja samo tješi. I, bio je u pravu!
Ako su pojedinci “pomućena uma i zaklonjenih vidika” razgrabili većinu toga u državi, pitam se; što bi tek učinili da im je um bio bistar a vidici kristalno jasni?! – U njoj smo nas tristotinjak sebi i svojim obiteljima zarađivalo kruh a sada smo poput rakove djece raštrkani po svijetu u potrazi za golim preživljavanjem.
I, tako, dok mi jedva preživljavamo, oni s “referencama” slade se vrhnjem koje smo desetljećima svi zajedno sakupljali. Na nas prevarene i pokradene radnike danas gledaju kao na onoga lika iz mađarskog crtanog filma, Gustava. Ukrali su nam čak i ime – “radnik” kako bi se što lakše zakamuflirala otimačina i, zakonom, blagoslovljen lopovluk.
Naveliko govore o vjeri, o poštenju i kako postoji… Crni vrag postoji, a ne… I na ovaj posao sam čekao godinu i pol, kao da je riječ o zaposlenju u nekom veleposlanstvu, a ne o… Zastao je podigavši obrve. Uh! Ovaj dan ću zapamtiti. Uplašio sam se kao nikada do sada.
Nikada nisam bio bliže smrti negoli sam bio danas. A, možda je i sudbina htjela da se uz mene nađe ČOVJEK! Dobronamjeran čovjek! Da me nije odgurnuo u stranu prisjela bi mi “pašteta”.
Nedugo potom, Danko se vratio obitelji na zaslužen odmor i bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nije se znalo tko je bio sretniji: supruga i kćerkice ili pak on sam. Nikolina je vriskajući skakutala od sreće što je tata napokon doma i što će ponovo dolaziti u vrtić po nju dok je mlađa Ana u tatinom naručju radosno gugutala čupkajući mu već dobro prorijeđšenu kosu.
Sretan što je ponovo sa svojima o svome poslu je pripovijedao mirno i staloženo. – Pipalicom sam, objašnjava, prepipao veliku površinu i – ništa. Već sam pomislio kako je teren čist kad sam u nešto upiknuo. Nekoliko sekundi sam bio kao paraliziran. Prvi puta, baš kao i prva ljubav, se ne zaboravlja. Ovo je bilo nešto posebno, mislim, taj osjećaj…
Ne, ne može se to opisati riječima. Ni disao nisam, jer nije šala susresti se s “njom”. Nije tu zakopana da usreći već da nekoga ubije i zavije u crno. Skrivena podmuklo čeka svoju žrtvu. Nisam valjda ja taj? Zar sam čak ovamo došao nastradati? Tu pred mojim nosom gadura čeka da pogriješim. Je li onaj tko ju je tu zakopao uopće razmišljao da će ovuda prolaziti ljudi ili mu je posve svejedno tko bi od nje mogao nastradati? Zar…?
Pritisak mi na dvjesto a srce luđački lupa. U ušima mi tuče i odzvanja poput nakovnja kovača Miške iz susjednog sela. Napetost je ogromna i više ništa i nikoga ne čujem, a niz kralježnicu mi poput gujavice migolji hladan znoj. Tko zna što me čeka a vrućina i hladan znoj me oblijevaju. Četiri godišnja doba u meni se smjenjuju jedno za drugim. Uši mi gore kao od predikatnog vina a u bubnjićima mi zuji “transformator”.
Lakše se nositi s opasnošću koju vidiš negoli kada je skrivena. Gadan je to osjećaj i svaki pokret je važan. Možda i odlučujući. Boriš se s bujicom užasnih misli i osjećaja a trebaš ostati pribran jer… Pojma nemam zašto čovjek tako razmišlja. U ovome poslu se samo jednom griješi. Popravnog nema, a pogreška može značiti samo smrt ili teške povrede s trajnim posljedicama. Treće mogućnosti nema.
Uzbuđenje od prvog “nalaza” nije se još pravo ni stišalo a uslijedilo je novo, veće i strašnije. Pravi šok. Zanijemio sam. – Zar opet? – pomislio sam. Pretražujući teren detektorom za otkrivanje mina umalo nisam nagazio, jer detektor ne reagira na protupješačke mine, takozvane “paštete”. Upravo sam trebao zagaziti kada me kolega, zvan Brico, odgurnuo u stranu.
– Što mu bi da me odgurnuo? – pomislio sam. – Zar se tu u minskom polju šali i igra? – “Pašteta”! – veli, pokazujući prstom na minu. Nijemo sam zurio u nju razmišljajući o kocki i sreći. Uh! Što mi sve nije prostrujilo glavom. Danas sam u ovome “ruletu” imao vraški veliku sreću, a kada je riječ o kocki: mi se ovdje u minskome polju sasvim legalno za sitniš kockamo vlastitim životima baš kao da ih imamo nekoliko. Ovo kockanje zakon ne priječi. Naprotiv, potiče ga!
“Njeno veličanstvo” sam s užitkom potkopao, podmetnuo eksploziv sa sporogorećim štapinom… Detonacija, oblak dima i prašine i krater govore više od bilo kakvih riječi. Tek tada čovjek shvati kakvim se poslom bavi i ljepote življenja što mnogi, nažalost, shvate prekasno. Što zbog podneblja i opreme koju nosimo na sebi, što zbog psihičke napetosti kosu sam skratio na centimetar duljine jer nije za povjerovati koliko se puno znojimo.
Možda će pomalo čudno zazvučati ako kažem čemu se mi u minskom polju najviše veselimo. Najviše se veselimo najobičnijem svježem izmetu ovce, jer…
…jer kad ugledamo svježe ovčije “kuglice” odahnemo i radujemo se poput male djece. Znamo da na tome mjestu nema mina. – Tuda su prošle ovce!
