Dobro se sjećam žene kratkog imena Iva i njezine životne priče, mnogim laicima neshvatljive. Još kao curetak, sigurnom rukom potezala je kistove, praveći čudesne pejzaže na staklu. U zabačenom zaseoku, u očima mještana, ona je bila daleko od umjetnice, tek samo, obična djevojka koja je slikanjem ubijala dosadu, između dernjava, razbijanja i muklih udaraca očevih ruku po majčinom premorenom tijelu. Svemu su kumovali alkohol i neimaština. Njezina mlađa braća skrivala bi se ispod stola, ne znajući da i oni mogu pobjeći iz kuće, baš kao što je to radila i njihova sestra. Nije previše marila za njih, otupjela je od takovih svakodnevica kojima se nije nazirao kraj.
Jutra su joj počinjala odlascima u trgovinu, hodala bi pognute glave, izbjegavajući radoznale poglede dokonih seoskih žena. Osjećala se uljezom, bauljajući između snova i stvarnosti. Jednom prilikom srela je mladića koji ju je upitao za adresu stanovanja jedne obitelji, Ivinih poznanika. Bila je velika rijetkost u toj sredini susresti zgodnog muškarca, koji se još k tome, dovezao na motoru, što ga je činilo intrigantnijim i dobrostojećim. Ni malo dvojeći, ponudila se da mu pokaže put, uz ugodno čavrljanje. Rodila se simpatija, a s njegovim učestalijim dolascima, i ljubav. Redovito bi pronalazila lažne razloge zbog kojih bi izbivala iz kuće, sve do dana kada su je braća slijedila, i vidjevši je u zagrljaju nepoznatog čovjeka, prestrašeno potrčala roditeljima.
Taj dan kada se je vratila kući, gnjevan otac, jakim ju je udarcem ispružio na pod, dok mu je iz druge ruke ispala boca s rakijom, što je pojačalo njegovu ljutnju, te ju je nastavio udarati nogama. Savijajući se na podu, ozlijedila je ruke i noge na razbijenoj boci. Tvrdi zemljani pod upijao je alkoholnu tekućinu, fiksirajući komadiće stakla, čineći ih oštrijima i opasnijima. Majka je glasnim zapomaganjem dozvala susjede. Vidjevši nemoćnu djevojku, oblivenu krvlju, odvezli su je u bolnicu. Obitelj kod koje je dolazio Ivin mladić, rekla mu je gdje se nalazi i u kakvom je stanju. Nakon mučnih razgovora i otkrivanja istine, sažalio se nad njome, odlučio je zaprositi i na taj način oteti iz ralja posrnule obitelji.
Njegov stabilan posao, dobra primanja i obiteljsko malo poljoprivredno carstvo, omogućili su im brzu izgradnju kuće. U toj obitelji se je cijenio rad na polju i u domaćinstvu, nije se imalo sluha za umjetnost. Iva se je odrekla svojeg umijeća slikanja, pokoravajući se svemu što je bilo traženo od nje. Rodila je kćer jedinicu, pokušavala biti dobra majka, iako je svakom godinom postajala sve odsutnija, nesretnija.
Voljela je čitati ljubavne romane, redovito bi pisala kćerine domaće uratke iz hrvatskog jezika, vrlo uspješno. Tijekom večernjih čitanja kada bi dijete utonulo u san, a muž joj se još nije vratio s posla, ispijala bi vino, isprva jednu čašu, zatim svakim danom sve više i više, prepuštajući se imaginarnom svijetu. Gubeći kontrolu, boce s alkoholom počela je skrivati u smočnicu, ormare, ispod kreveta, ne birajući da li će to biti trećerazredno vino ili domaća žestica. Objedi su bili gotovo nejestivi, podovi prljavi, rublje neoprano. Poroci su uzeli svoj danak, obitelj je počela trpjeti. Njezin muž nije odustao od nje, predložio joj je mogućnost zaposlenja, što ju je oduševilo, iako je njegov odabir bio loš.
Radila je kao konobarica. Njezina ljepota mamila je poglede muškaraca, te je ulazila u avanture, ne odričući se alkohola koji ju je činio slobodnijom i podatnijom. Ljubomora njezinog muža, kulminirala je kada bi navratio u gostionu u kojoj je radila, te je zatekao s nepoznatim muškarcem u prisnom razgovoru. Učestale svađe rezultirale su napuštanjem obitelji i njezinim odlaskom kod ljubavnika, alkoholičara koji ju je često tukao. Zapuštenost, masnice i kašnjenja na posao, bili su i više nego dovoljan razlog da dobije otkaz. Kćer više nije viđala. Oduzela si je život.
Pitam se koliko je Iva morala biti snažna da bi se oslobodila ožiljaka zadobivenih još tijekom odrastanja? Da li je morala slijediti put na koji je navikla? Kao da su zlostavljanja bila dio nje, kao da drugačije nije znala. Pitam se, što bi bilo da je netko počeo cijeniti njezinu kreativnost, dajući joj poticaj da se razvije, da pronađe sebe, da radi ono što voli? Vjerujem da bi još i danas bila živa, i sretna.
