Gradska vreva ispunjena jazom nervoznih šofera, popraćena ponekim tečnim psovkama, čini se neizostavnim djelom predblagdanskog shopingiranja u trgovačkim centrima gdje se mahom susreću ljudi različitih karakternih osobina.
Kao da se obijest i izobilje rugaju neimaštini vireći jedni drugima u košaricu, naglašavajući, antagonističkim pristupom, platišnu moć. Tada se zaboravlja na bit blagdana, te se poseže još dublje u dugovanja, više iz prkosa, nego zbog osobnih užitaka.
Idealno vrijeme da se zapitamo tko smo i što zapravo slavimo? Da li doista vjerujemo? Koji je naš odabir; bauljati iz dana u dan dok nam u podsvijesti ruje mogućnost postojanja pakla i raja, te se svjesni svojih grijehova, grčevito bojati smrti? Gutati razočaranje velikog petka pretvarajući ga u cijeloživotno iskustvo? Je li to bila Isusova misija?
Izaberimo put ljubavi, vjere, zajedništva i tako opravdajmo Isusovo trpljenje. Na dan Njegovog uskrsnuća ispunimo srca radošću i toplinom, ne mareći pritom hoće li stol biti ispunjen delicijama iz prestižnih trgovina, ili pak skromnim uradcima vrijednih ruku domaćica. Stavimo na tron prave vrijednosti, vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom, vrijednosti koje ljubav smatraju najvećim čimbenikom za preživljavanje. Izbacimo gorčinu, tugu, jaz, glavne egzekutore naše samosvijesti. Baš kao što to čine djeca kada nas, netom ukoreni, molećivim pogledom mole za oprost.
O, noći sjajnija od dana,
Svjetlija od Sunca,
Slađa od raja,
Očekivana godinu dana. (Sinezije Cirenski)
