Jednom rukom držim fen kojim sušim kosu, drugom rukom nanosim maskaru. Brzo, brzo, nemam puno vremena, teta sa zavoda me zvala, već sam morala biti tamo – na razgovoru za posao. Ne mogu vjerovati, nakon godine dana truljenja, posjećivanja Čakovca sa samo jednom svrhom dobivanja štambilja u bijeli kartončić, slanja mora molbi i životopisa potencijalnim poslodavcima, konačno sam dobila poziv na razgovor za posao!
Još uvijek to nije posao, ali leptirići uzbuđenja u trbuhu ukazuju da sam na dobrom putu. Do sad se nikad nisam srela oči u oči s poslodavcem, dalje od tajnica, asistentica, pomoćnika, vratara nisam stigla. Zamolbe kao da sam slala u svemir Marsovcima, Klingoncima i što ja znam kome, odgovora nikad od nikoga. Uzbuđenje mi je na vrhuncu. Tako mora da se osjećaju ljudi kad osvoje jackpot.
Nezakoniti je na bolovanju, ostavljam mu na pola dovršen ričet da zgotovi, cmoknem ga u obraz i zaputim se u brežuljkasti dio Međimurja. U glavi vrtim sve verzije razgovora, ponavljam sve svoje vrline, vještine i znanja koja posjedujem kako ne bih zablokirala pred poslodavcem.
Nakon dvadesetak minuta vožnje parkiram na parkiralištu ispred malog obiteljskog pogona gdje moram ostaviti najbolji mogući dojam kojeg mogu stvoriti. Pred ulazom u zgradu stoji kakvih tridesetak žena, onako odokativno. Razgovaraju, puše cigarete. Bacam pogled na sat, pola jedanaest, mora da su na pauzi.
Uđem u zgradu i zamolim tajnicu da me uputi šefu jer sam došla sa svrhom i ciljem – pokušati dobiti posao. I gle čuda, šef, zapravo šefica me primi u svoj ured. Soba krcata ormarima prepunih fascikala, bijeli zidovi sa kalendarom tvrtke, poluživa paprat, ogromni stol na kojem je telefon, faks, kompjuter i brdo žica ispod stola na plavom tapisonu i mala, premorena, crvenokosa žena srednjih godina zavaljena u uredskom stolcu.
Nikad nisam ured šefa tako zamišljala, mislila sam da je više onako prostran, s balkonom, apstraktnim slikama u sklopu plesne dvorane… kao u Sili recimo.
“Dobar dan! Ja sam Marija. Recite što Vas dovodi k nama?” uz smiješak, ljubazno mi pruži ruku i pokaže da sjednem na stolac s moje strane njezina stola. “Dobila sam poziv sa zavoda da Vam se hitno javim. Pred tjedan dana sam Vam poslala molbu pa su rekli da danas obavljate razgovore za posao. Nadam se da nisam zakasnila.”
Krajnje sam nervozna i to se trudim sakriti svim silama, srce mi nabija negdje u trbuhu, dlanovi mi se znoje te se pokušavam staviti pod kontrolu. Kad sam nervozna imam taj prokleti poriv da pričam i pričam i pričam, stoga oprezno zašutim. Gospođa Marija prekopa po papirima i izvadi moju molbu.
“Aha, tu je Vaša zamolba. Imate sve što nam treba, samo… koliko je kilometara od Vas do Nas?”, visoko digne tanko počupane obrve. “Dvadeset pet.” Zašutim. Imam loš predosjećaj. “Gledajte, ja ne znam što je tim curama na zavodu, one kao da su iz neke druge Hrvatske. Isključivo sam im rekla da trebam nekoga iz neposredne okolice, što znači radijus dva, tri, pet kilometara najviše jer ne plaćam putne troškove, a plaća je minimalac.
Ovo je posao na kojem mogu zaraditi žene koje neće trošiti na benzin, koje mogu pod pauzom skoknuti doma na ručak i vratiti se u tih trideset minuta. Ne razumijem zašto su Vas poslali. Rekla sam im da trebam dvije žene iz neposredne okolice, a oni mi pošalju više od trideset maltene iz cijelog Međimurja!” Na licu se joj ispisuje nevjerica, možda čak i ljutnja, pitam se koliko puta je bila danas primorana ponoviti ove rečenice.
Sve one žene vani… nisu bile na pauzi, već na razgovoru. Bolan čvor mi se stisne u trbuhu, mala nada koju sam imala rastopi se poput nježne, bijele pahulje na vrućem dlanu. Gospođa Marija mi se još nekoliko puta ispričala, više se ne sjećam svojih riječi, jednostavno sam isparila iz prostorije suzdržavajući emocije.
Bacim pogled na lica žena koje su još uvijek razgovarale. Kad čovjek vidi toliko njih na okupu očekivao bi smijeh, žubor riječi, možda čak i buku, ali među ovim ženama vladalo je sivilo, kroz njihove poglede protezala su se polomljena očekivanja i beznađe.
Sjednem u auto, upalim ga i naravno, lampica za gorivo zasvijetli. U retrovizoru ugledam svoje oči isprepletene krvavo crvenim žilicama i moj Hulk izađe na površinu. “Dolazim, a ti ćeš najebati!”, tiho procijedim, upalim radio, zapjeva Bare “Teške boje” te se zaputim u Čakovec.
Parkiram namjerno na emtečeovom parkingu da izbrojim do tisuću prije nego li stignem na zavod. Pičim centrom k’o Čačić Mađarskom. Pokucam na vrata, uđem ne čekajući dopuštenje i sjednem nasuprot iznenađene referentice.
“Dobar dan! Izvolite!”, negoduje već samim tonom glasa. “Dobar dan gospođo! Mene ste danas poslali na razgovor za posao za koji ste znali da nemam teoretske šanse da ga dobijem jer Vam je gospođa Marija rekla svoje uvjete te da treba nekoga iz okolice. Je l’ tak?”, ruke mi drhte od nervoze, mogla bih joj opaliti takav šamar kakav svijet još nije vidio.
“Da, znam, ali mislila sam da bi bilo dobro za Vas da odete na razgovor… tek toliko da vidite kako to izgleda. Svako iskustvo je dobro došlo.” Zanimljivo, vrlo mnogo zanimljivo. “E pa ovako, pitali ste me po što sam došla?! Po svoje putne troškove, znate moj auto ne ide na zrak, nezaposlena sam i bez ikakvih primanja, stoga mi se baš i ne skuplja iskustvo na drugom kraju Međimurja.
Znate, ne znam kako se Vi sada osjećate, ali ja se osjećam kao zadnja budala jer ste iz mene napravili budalu. Isto tako me sjedeći put možete poslati na razgovor za automehaničara kad ga moj susjed bude tražio, znate, bit će mi jeftinije, odšetat ću se, a posao svejedno ne ću dobiti baš kao što nisam ni ovaj pa mi dođe na isto.
Skupljanje iskustva. Koje sranje! 40 kuna molim, toliko me košta autobusna karta samo do Čakovca i natrag, a još toliko do bregi u koje ste me poslali, ali to Vam šenkam. Kažiprstom treskam po jednom mjestu na stolu koji govori “tu stavi pare na sunce”.
“Oprostite, ali mi ne isplaćujemo putne troškove.” “Ali radite budale iz ljudi bez da trepnete.” Ustanem i odem iz sobe. Zrak je težak, zagušljiv, guši me u plućima i prsnom košu, jedno je biti naučen na neljubaznost, ciničnost, ali na direktno gaženje bez povoda… previše, previše mi je.
Izjurim na prohladan zrak, jedva držeći prisebnost. Skoro da zakoračim na zebru kad me zaustavi nečija ruka na ramenu. Okrenem se, a moja referentica me gleda prodorno plavim očima. U ruku mi stavi nešto i dvije sekunde kao da su trajale dva dana.
Tog trena pogledale smo jedna drugoj u samu dušu. Vidjela sam žaljenje, nemoć, pokajanje u tim plavim očima… vidjela sam iskreno suosjećanje, vidjela sam nešto što dugo nisam, vidjela sam razumijevanje, ljudskost.
Ona je u mojima vidjela nadu razbijenu u tisuće dijelova, otkinute komadiće ljudske duše, očaj, strepnju, jad, ubijenu nadu… Suze su potekle bez da su pitale, padale niz lice, kapale po crnom, štrikanom šalu. Oprostile smo se bez riječi, jer u te dvije sekunde smo si rekle sve. Pogledom smo si rekle “oprosti – razumijem”.
Naslonila sam se na ogradu Prve osnovne škole i glasno zajecala. Dva puta po dvadeset kuna, dvije novčanice zgužvane u mojoj ruci, mokre što od suza što od oznojenih dlanova. U životu nikad nisam tako plakala, nikad se nisam osjećala tako ogoljeno, poraženo i beznadno. Nisam primjećivala prolaznike, djecu što izlaze iz škole, automobile.
Ulica je postala samo kulisa, a ljudi samo statisti koje sam gotovo utopila u vlastitim suzama. Pogleda uprtog u plavo nebo, promatrala sam kako vjetar neumoljivo razbacuje sumorne, teške oblake.
“Gospođo maknite se od tuda, plašite djecu. Ne možete tako plakati pred Prvom osnovnom školom.”, riječi oštre kao mač sasijeku me u trenu. Ispred mene stoji starija gospođa oko čijeg vrata se umotala krepana lisica il’ što to već jest nekada bilo.
“Oprostite, idem onda plakati pred Drugu osnovnu.” Dignem svoje teško, izmučeno tijelo i um te odem prema autu sa zgužvanim novčanicama u ruci.
“Dok živiš, dolikuje ti da se nadaš.”
