Naravno, ne otkrivam ‘toplu vodu’ – premda ljudi to ne žele priznati – ako kažem, milenijima staru istinu, da svijet počiva na laži i prijevari. I, zašto uopće uživamo nekome nešto slagati ili nekoga prevariti, a s druge, pak, strane je užasno teško reći istinu? Osobito, istinu, o samome sebi.
Kakav je to poriv u čovjeku da izvrćući istinu – laže: o sebi, o drugome i o drugima i drukčijima nego smo mi sami? Rađa li se čovjek s darom za laganjem? Sumnjam. Premda se čovjek rađa čist od grijeha i poroka, a laganje je, kažu, grijeh – od rođenja ga uče laganju, počesto ga, čak, i prisiljavaju govoriti laži kako bi – u svijetu odraslih nekako sačuvao vlastitu kožu i opstao u džungli lažova i dvoličnjaka.
Jer, kad čovjeku od najranije mladosti sustavno ucjepljujete nešto što mu nije prirođeno, tad će – zavisno od intelektualnih sposobnosti same osobe, pod prisilom naučeno – u svom odrastanju to nametnuto mu gradivo još nadograđivati i usavršavati do neslućenih razmjera. Pojedinci, lažući gdje god i kome god stignu a da okom ne trepnu niti im pritom zadrhti glas, toliko su ogrezli u laži da su sami sebe uvjerili kako govore istinu.
Zapravo, to su profesionalni lažovi, a ako su još na nekakvom odgovornom položaju – shodno svome profilu – ponašaju neodgovorno. Barem je do sada bila takva praksa kod nas. Neodgovornima je BINGO ponašati se neodgovorno, a naša domovina Hrvatska vrvi takvim umovima i njihovim umotvorinama.
Vrlo dobro se sjećam kad je – u našoj tek stvorenoj državi – visokoobrazovan i veoma učen čovjek javno obznanio da pare, lova, novac – svejedno je kako ćemo to nazvati – NIJE IMOVINA i za taj svoj javno iznesen ‘argument’ bio nagrađen visokom funkcijom! Pitam se, gdje su tada bili naši moralni autoriteti da se javno izjasne o tome, ali jašući na svojoj ISTINI bilo bi zanimljivo danas čuti njihovo mišljenje o gore spomenutom ‘argumentu’.
Tako nešto izjaviti pred hrvatskom javnošću je DOKAZANA, i nagrađena, HRABROST.
I, danas bismo se, kao, trebali čuditi u kakvom nam je stanju država i društvo u cjelini? Čemu se mi to danas čudimo i iščuđavamo kada se svakodnevno otkrivaju desetine lopovluka, pljački, prijevara i razbojništava diljem domovine.
Kad bi naše, sve tri neovisne, vlasti uradile ono za što su plaćene i opljačkano vratili u domovinu, kriza bi preko noći isparila i na biroima rada ne bi vrvjele stotine tisuća nezaposlenih, poniženih i gladnih ljudi, a kontejneri za otpad bi služili svojoj svrsi i tad ne bi bili mjesta gdje mnogi traže ‘zrno’ nade da prežive do idućeg dana.
Kaže pater Linić kako “…nemamo hrabrosti pred SOBOM ili pred SVEĆENIKOM prihvatiti svoje pravo lice i svoju istinu…”! Zar nije dovoljno da se čovjek suoči sam sa sobom? Treba li mu svjedok spoznaje o sebi samomne kako ne bi, možda, pomislio da se tu radi o nekome drugom? Primjer gospođe Balenović iz INA-e zorno ocrtava funkcioniranje sustava i HRABROST pojedinca!
Nije li dovoljno prihvatiti svoju ISTINU pred samim sobom bez POSREDNIKA, jer čovjek se sam rađa i sam umire. Svi ostali su više-manje samo publika, ma što tko o tome mislio i govorio. Dijete se kao osoba, kažu neki, formira do sedme godine starosti, a kada je nešto već formirano to se teško ispravlja pa mnogi pokušaji ispravljanja ‘krive drine’ malo koriste.
No, ne treba zato klonuti duhom i odustati činiti dobra djela. Kad krava repom iz muzilice prolije mlijeko, nema ni sira ni sirutke, dok ‘vrhnje’ ionako poberu oni lažljiviji, spretniji i snalažljiviji. Zapravo, ljude se najčešće osuđuje zbog istine a rijetko zbog laži, samo što smo mi ljudi takvi pa sve izvrnemo naopačke i tumačimo stvari i događaje kako nama odgovara. Osobito ako posjedujemo MOĆ!
Sad se zgražamo, s pravom, nad osječkim grobarima i ukopnicima, ali, prisjetimo se naše nedavne prošlosti i repova koji se vuku iza nje – iako je čin grobara i ukopnika za svaku osudu, zapravo je to živi užas – ništa nas ne treba čuditi, jer kud god se okrenemo vidimo laž, prijevare, lopovštinu, grabež… a, u ogromnom postotku smo katolici. Kako bi tek bilo da kojim slučajem nismo…?
Strah me i pomisliti! Prekapanje po nečijem lijesu i pretraživanje mrtvaca i diranje leša da bi se s njega oduzele neke vrijedne stvari nije normalno ljudsko ponašanje, reći će psihijatar, ali tim ‘ljudima u crnom’ to je bila, izgleda, izuzetna HRABROST?! Kažu, i čitave obitelji su sudjelovale u tim rabotama. ‘Krasno’!
Tih nekoliko grobara i ukopnika dokaz su kako su pojedinci spremni sahraniti – ne samo svoje već – i ljudsko dostojanstvo svojih obitelji. Stvar je utoliko apsurdnija, što su u reštu zbog istine, nikako zbog laži. Vjerujem da će pravosuđe smoći HRABROSTI i odrapiti im, onak, po mjeri!
