Tko je Bog? Što je to Bog? Hrpa intelektualaca, kao i kvaziučenjaka, obasipala bi me raznim teorijama proizašlih iz, zapravo, istog izvorišta. Tada bih postavila pitanje; koliko njih doista zna o čemu priča i koliko njih doista živi vjeru? Kako bi život izgledao kada bismo progutali ego, postavili ciljeve bez očekivanja?
Razočaranja bi nestalo, a svaki uspjeh doživljavali bismo kao ugodno iznenađenje. Ne bismo imali potrebu za omalovažavanjem, vrijeđanjem i vađenjem prljavog rublja drugih osoba, ne mareći pritom što prethodno nismo stali ispred ogledala i zapitali se je li naš obraz dovoljno čedan, um dovoljno mudar i ruke dovoljno čiste da o nekome donosimo sud. Nerijetko se kovitlamo u svojim različitostima i nerazumijevanju, ne pitajući se postoji li negdje duboko u nama stigma koja razdire zdrava putanja, izabirući trnovitije staze, popraćene porocima.
Tada se prepuštamo patnjama, mazohističkim navikama kojima robujemo poput ovisnika o teškim drogama. Okolnosti stvaraju stigme, nakon čega stigme stvaraju okolnosti. Postajemo žrtve začaranog kruga i tada, dotaknuvši dno, tražimo pomoć od Boga. U svojoj nemoći i panici, počinjemo s molitvama, izgovarajući ih nespretno sa strahopoštovanjem, gledajući u nebo ili u pod, jer nam je ostala negdje u glavi rečenica da Ga nismo dostojni pa ne znamo kud bismo uperili pogled.
A Bog zapravo čuči u nama zatočen od strane, oholosti, obijesti, prkosa, egocentričnosti, ponajviše ne praštanja. Bog je praštanje – oprosti sebi i drugima kako te vlastita gorčina ne bi uništila. Bog je ljubav – ljubav pokazuj više djelima nego riječima. Bog je poniznost – jak si, koliko si ponizan. Bog je savjest – grizodušje jednako pokajanju.
Moć shvaćanja, mogućnost prihvaćanja, snaga empatije i posljedična bol tek su samo poneki čimbenici koji određuju kvalitetu čovjeka. Koliko snažno možemo osjetiti bol, jednako snažno možemo osjetiti i sreću. Koliko smo sposobni prepoznati zloću u sebi, jednako toliko smo sposobni izvući najbolje iz sebe. Kako bismo mogli zavidjeti ljudima koji materijalno stavljaju ispred duhovnoga? Hoće li ih ikada išta usrećiti i zadovoljiti? Ako nemamo naglašenu duhovnost, tada je sreća zbog materijalnog vrlo kratkog vijeka.
Netko bi rekao bogat si onoliko koliko jezika govoriš. Netko pak; bogat si onoliko koliko si knjiga pročitao. A ja ću reći; bogat si onoliko koliko si tužnih lica prekrio osmijehom.