S Martinjem životni ciklusi u vinogradu zamiru, a danom sv. Vinka život se nanovo budi. Rađanje Novog ritualno počinje dolaskom pred trs, rezanjem grančica loze s tri pupa koje se stavljaju u vodu nakon čega se živi u nadi dobrome rodu.
Bez obzira na obilnu bijelu raskoš koju je zima rasula po međimurskim bregima, mnogi su minule subote, par dana pred Vincekovo, zaželjeli sudjelovati u ceremonijalu. Birali su svojega vinara ili mjesto koje je zvalo poštujući međimursku staru: Saki se štima z onim koga najrajši ima! Vincekovo je na gruntu Jakopić uvijek dojmljivo, sadržajno i obiteljski brižno ugođeno.
Za gosta, a osobito prijatelja, već desetu godinu zaredom. Sunce je bilo još visoko kad su Svirci odložili rukavice, namjestili instrumente, a pjesma se zaorila od Terbotza do okolnih brijega. Sasvim dovoljan znak da se more zagrabiti vinski čaj iz lonca oko kojega se pari, izabere najvekša kobasica, napikne i na otprtoj peki malo zažari.
Duhovitim i lirski dopadljivim tekstovima goste i prijatelje su u dobrom raspoloženju držali domaćin Branimir i ceremonijalni vinski biskup Kacun. I tako do kasne večeri uz otvoreno ognjište i dobro vino. Svetkovina bez vinske kraljice bila bi k’o svadba bez mladenke.
Mnogočlana komisija je dugo, dugo vagala, a zahvaljujući strogim propozicijama utemeljitelja izbora i prijatelja vinarije Stjepana Mesarića, iz mnoštva pretendentica na krunu, bez ijedne riječi prigovora, skorom jednoglasno, odabrana je najljepša – studentica Tea Haramija, međimurka s privremenim boravkom u Ludbregu.
Lenta, vrećice, pokretnine i nekretnine koje idu uz laskavu titulu ostale su temom (šaljivog) došaptavanja i krajnje opreznog prijateljskog povjeravanja uz kamin i kupicu do kasnih sati subotnjega dana. Tako smo se, i praznovjerne 2013.te, u kasnu uru, visoko na međimurskom brijegu, zahvalili domaćinu, ponovno poklonili trsju i ostavili ga da drijema u snijegu.
