Medijski stupci puni su novosti oko novih budućih kriterija za upis u srednje škole, a cijela priča krenula je upisom učenika u pojedine srednje škole gdje prema bodovnom pragu ne bi smjeli biti. U brojkama to ukratko znači da je 118 škola imalo nadzor upisnog postupka, 27 škola nije odradilo posao prema pravilima, a 14 ravnatelja predloženo je za razrješenje.
Čak 20% učenika upisano je na temelju dodatnih bodova koji su stizali iz svih logičnih i nelogičnih izvora. Ti “posebni” uvjeti bili su napravljeni u dobroj namjeri, realizacija je bila katastrofa pa je pitanje je li potrebno uvesti neku novinu u školu i u praksi vidjeti da je ona najblaže rečeno – loša?
To je prvi dio priče. Drugi dio priče jest da će se ubuduće prema trenutnom prijedlogu gledati opći uspjeh učenika od 5. do 8. razreda kao broj zaokružen na dvije decimale. Koliko čitam i razumijem ovo “otkriće” će nas riješiti svih muka. Je li to istina?
Dva jednostavna matematička i logička argumenta pobijaju ovakav sustav i stav:
1) Aritmetička sredina ili prosjek ocjena potpuno su pogrešni!
Milan Matijević se u ”Ocjenjivanju u osnovnoj školi” pita čemu služi prosjek ocjena. Koji je smisao npr. prosječne ocjene iz vjeronauka, glazbene kulture, tjelesne kulture i matematike ? Ne samo da se radi o sadržajima koji nemaju ništa zajedničko, već mi ne znamo niti koje su kriterije uvažavali učitelji koji su ocjene pridružili znanju ili sposobnostima ocijenjenih učenika.
Diskutabilno je računanje prosječne ocjene iz nastavnih predmeta koji ni po čemu nisu srodni. Čak više logike ima računanje ukupnog uspjeha u sportskom višeboju ili desetoboju jer se radi o sportskim disciplinama, negoli računanje prosječne ocjene iz predmeta kao što su vjeronauk, matematika, glazba i sport.
Vlado Andrilović (Metode i tehnike istraživanja u psihologiji odgoja i obrazovanja) navodi da je aritmetičku sredinu opravdano izračunati, ako su zadovoljena tri zahtjeva: 1. ako imamo dovoljnu skupinu rezultata (neki autori drže da je to najmanje 30, neki 50 rezultata), 2. ako postoji tendencija grupiranja rezultata oko središnje vrijednosti i 3. ako je distribucija rezultata bliska normalnoj.
Dio članka 74. Zakona oodgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi iz 2008. godine glasi: ”Opći uspjeh učenika koji ima sve ocjene prolazne utvrđuje se aritemtičkom sredinom ocjena iz svih predmeta…” . Kako ni jedan razred u školi nema 30 ili 50 predmeta, tada se ovdje dade zaključiti da u školi računamo aritmetičku sredinu, tj. opći uspjeh na posve pogrešan način.
2) Ocjene dobivene nakon 140 sati i 35 sati vrijede jednako!?
Računanje prosjeka ocjene kao aritmetičke sredine kod nas je uvriježeno kao nešto sasvim normalno, ali realno gledajući uopće nije tako. Uzmimo matematiku koju osnovnoškolci imaju 4 sata tjedno i glazbenu kulturu koju imaju 1 sat tjedno.
Predmeti su nebitni, već satnica. Na kraju godine dijete odsluša 140 sati matematike i 35 sati glazbenog. U aritmetičkoj sredini jednako vrijede i jedna i druga ocjena! Potpuno besmisleno, nije li?
I što sada?
U današnje vrijeme učitelji sedmih i osmih razreda često se na kraju školske godine nalaze u nezavidnim situacijama zbog ocjena. Učenici, razrednici, roditelji, pa čak bake, djedovi i ostala rodbina bore se raznim sredstvima ne bi li ocjena bila što bolja jer će trebati za upis. Veza između znanja i ocjene je često potpuno zanemarena. A sada nam to još guraju u peti i šesti razred!
Milan Matijević piše da nije dobro da školske ocjena bude jedini ili glavni kriterij za upise u više stupnjeve školovanja.U vrijeme kada školske ocjene nisu bile važne za upis u viši stupanj školovanja, njihova distribucija bila je bitno različita u odnosu na današnje stanje kada je školska ocjena jedini kriterij upisa. U to vrijeme u razrednim je odjelima bilo dva ili tri odlična učenika, nekoliko vrlo dobrih, a ostali su bili po uspjehu dobri ili dovoljni.
U vrijeme kada je školska ocjena najvažnija varijabla koja determinira upise u više razrede javlja se prava poplava odličnih učenika. Nisu rijetki razredni odjeli u kojima je 50 % odličnih s još dvadesetak posto vrlo dobrih. Da u kontekstu ovih brojki krenem pisati kakav je uspjeh na maturi gdje se mjeri znanje, a ocjene nisu bitne?
Sve je ovo lako za shvatiti, ako se hoće. A ako ne, možemo po starom jer je tako lakše. Gotovo svaka značajna prekretnica plod je odvažnog raskida s tradicionalnim načinima razmišljanja. Ako već radimo prekretnicu, bilo bi bolje da ona bude u dobrom smjeru.
