Prije nekog vremena smijao sam se karikaturi koja pokazuje odnos roditelja prema učenicima i učiteljima prije nekoliko desteljeća i danas. Prije koje desetljeće kad je dijete imalo slabe ocjene znalo se da doma slijedi vika, a nerijetko su radili remeni, šibe i tko zna što još sve ne. S današnje točke gledišta neprihvatljivo i kažnjivo.
Drugi dio karikature je sličica gdje dijete danas dođe k roditeljima sa slabim ocjenama, a roditelji se deru na učitelja kakve su to ocjene. Pa kako njegovo krasno, milo i super dijete može iz nečega imati manje od pet kad je tako savršeno?
Listam metodički časopis “Matematika i škola” i tamo je također na sličan način prikazana “evolucija” našeg školstva pod nazivom “Kako se mijenjaju upute na ispitima”:
1995.: Odgovori na sva pitanja
2000.: Odgovori na svako peto pitanje
2005.: Odaberi točan odgovor (A, B ili C)
2010.: Napiši A ili B
2015.: Molimo, samo pročitaj pitanja!
2020.: Hvala što si došao/došla!
Ono što se navodi u kritici starog američkog kurikuluma da je bio “milju širok, a centimetar dubok”. Mi smo još uvijek negdje na toj razini, učenike puno učimo i svašta učimo, a na kraju (pre)malo znaju u šumi svega i svačega. Kad izađu iz srednjoškolskih klupa trebali bi biti spremni za život. Jesu li?