Nedavno čitanje romana Rebecca autorice Daphne du Maurier potaknulo me na razmišljanje o stanju današnjega društva
Roman Rebecca je gotička priča o društvu koje živi pod sjenom prošlosti toliko snažnom da guši sadašnjost. Manderley, veliko imanje oko kojega se vrti radnja romana, funkcionira gotovo kao država: izvana raskošna i uređena, a iznutra obilježena strahom, šutnjom i manipulacijom.
Upravo zato je zanimljivo koliko se motivi iz Rebecce mogu prepoznati i u današnjoj Hrvatskoj.
Hrvatska već desetljećima živi u sjeni vlastitih „Rebecci” – političkih mitova, ideoloških podjela i društvenih tabua o kojima se često govori sloganima, a rijetko otvoreno.
Kao što druga gospođa de Winter nikada ne uspijeva postati svoja osoba jer ju stalno uspoređuju s Rebeccom, tako ni Hrvatska često ne uspijeva izgraditi zdravo samopouzdanje jer ostaje rastrgana između prošlosti i sadašnjosti.
To se posebno vidi u odnosu prema identitetu. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije i NATO-a, ali u kulturnom smislu često djeluje nesigurno, kao da još traži dopuštenje da bude ono što jest.
Svaki pokušaj naglašavanja nacionalnog identiteta, tradicije ili kršćanskih vrijednosti dio javnosti dočekuje s podsmijehom ili sumnjom. Kao da postoji nevidljiva gospođa Danvers koja govori kako moderna Hrvatska ne smije biti „previše hrvatska” ili „previše konzervativna”.
Tvrdnja da dijete treba majku i oca nekada je bila gotovo samorazumljiva. Danas se i takve rečenice često proglašavaju nazadnima. Problem nije u tome što postoje različite životne situacije, nego u tome što se javno isticanje tradicionalnoga ideala sve češće tretira kao provokacija.
I tu se ponovno vraćamo na Rebeccu. U romanu svi osjećaju da nešto nije u redu, ali malo tko govori otvoreno. Ljudi se prilagođavaju dominantnom dojmu jer se boje osude. Sličan mehanizam postoji i danas: mnogi privatno govore kako žele stabilnu obitelj, vjeru i sigurnost, ali javno šute kako ne bi bili proglašeni zaostalima.
Roman također pokazuje koliko opsesija prošlošću može uništiti sadašnjost. Važna je i tema privida: Rebecca izvana djeluje savršeno, a tek kasnije otkrivamo mračnu stvarnost. I Hrvatska često njeguje kulturu privida – turističke brojke i političke parole predstavljaju se kao uspjeh, dok sela ostaju prazna, a mladi sve manje vjeruju u budućnost ovdje.
Možda je upravo zato Rebecca i danas aktualna knjiga. Ona podsjeća da društva ne propadaju samo zbog vanjskih neprijatelja, nego i zbog sjena kojima dopuštaju da vladaju njihovim životima.
„Mlaki” katolici
Neizostavno je spomenuti ovogodišnji Eurosong koji je svojevrsna parada liberala. Ove godine Hrvatsku predstavlja grupa Lelek s pjesmom „Andromeda” koja govori o ženskoj snazi, identitetu i otporu, a inspirirana je poviješću hrvatskih katoličkih žena s područja Bosne i Hercegovine tijekom Osmanskog carstva.
Ne želim ulaziti u povijesni dio, nego činjenicu kako se radi pritisak na katolike u smislu da bi ih trebali podržavati. Kao katolkinja smatram da je vjera u pjesmi prikazana samo estetski i kao dio identiteta, zanemarivši duhovnost. Tko odlazi u crkvu, zna kako svećenici upozoravaju upravo na te „mlake” katolike koji vjeru uzimaju samo kada i kako im odgovara.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3708
