Život leti kak novine na vetru
Nikaj se puno nije promijenilo, osim brkova, kažu dok gledaju svadbenu fotografiju. Oni su na njegovu licu već 48 let, otkako se rodila kćer Danica.
– Prvi se rodil sin Mario, a rekel sam ak se rodi kćer onda bum si mustače ostavil, prisjeća se uz smijeh Franjo Lovrenčić iz Palinovca koji 50 godina dijeli život sa suprugom Anom Lovrenčić. Lovrenčići su među parovima koji su povodom zlatnog pira primili prigodne nagrade na netom održanoj skupštini Udruge umirovljenika Prelog.
Upoznali su se jednostavno, bez velike pompe.
– Ona je došla na utakmicu, došao sam i ja, i tak, malo reč po reč, jamput v kino i…
– On je tada već radio, prošao je vojsku, imao je 23 godine. Ozbiljan je bio, takvog sam htjela, dodaje Ana.
Mama je rekla: „Nebute hodili, morate se ženiti”. Ana je imala 17 let pa su roditelji morali potpisati da je njemu daju.
– Ja sam moral garantirati da bude sve ok. Gostuvaje je bilo 10. siječnja 1976. godine, a zavjete su obnovili točno pola stoljeća kasnije u župnoj crkvi u Svetom Jurju u Trnju, okruženi obitelji.
– Bil bi greh da bi rekeu da je ne bilo negda da bi se porječkali malo.
– Bez toga nebre biti, bez toga nema života, ističe Ana.
Dok je Franjo radio na terenu, po cijeloj Hrvatskoj i u Njemačkoj, ona je vodila gospodarstvo i brinula o djeci. Kad bi bili zajedno, voljeli su ići na izlete.
– Dok je bil tu velečasni Darko Kelemenić, vodil nas je u Rim, Vatikan, Češku, Poljsku, Lourdes, Fatimu, Međugorje, a bili smo i u Grčkoj i Francuskoj. Jedino u Svetu Zemlju nismo išli.
Moj si i dalje!
Posebne su uspomene i rođenja njihove djece. Nije bilo auta „pri saki hiži” pa ih je u bolnicu vozio automehaničar.
– Bila je večer, a ona je rekla da mora u bolnicu. Došli smo do Čakovca, a ona se predomislila i htjela ići natrag doma. Ipak smo otišli i rodila je Marija ujutro. S Danicom je bilo drukčije, prenosila je termin. Došao sam kući s terena i pitao je: “Kaj? Još si doma? Odveo sam ju u bolnicu i otišao javiti da neću doći na posao u ponedjeljak, a dok sam se vratio iz pošte, rekli su mi da je rodila curicu”, prisjeća se Franjo.
– Kad se rodio najmlađi sin, išla sam s mamom u bolnicu. Nazvali smo doma i javili vijest, a sused je nasred dvorišta vikao: „Dečka su dobili, Antonijo bu mu ime”, nadovezuje se Ana.
– Ja sam došao tri dana poslije autobusom doma. Rekla mi je: “Ak nebuš došel ka buš nas dimu otpeljal, nit ne moraš dimu hoditi…”
Vrijeme je, zaključuju supružnici, prošlo brže nego što su mogli zamisliti.
– Ja velim da život prolazi kak’ da staviš novine na vetru! Veter ih sam tak prelista. Na pitanje u čemu je tajna dugog braka, odgovaraju jednostavno: poštovanje, tolerancija i međusobno pomaganje. Na kraju, sve stane u nekoliko riječi koje govore jedno drugome i nakon pola stoljeća:
– Moj si i dalje, kaže Ana.
A on joj uz osmijeh odgovara:
– A ti si ne moja?
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3703
