Roman „Kornjača u staklenci šutnje“ Tomislava Ribića predstavljen u Čakovcu, donoseći priču o povijesti grada i obiteljima Međimurja.
“Želim da ti moj roman bude najveći hit u karijeri ” rekao je književnik Tomislav Ribić svom izdavaču i uredniku Josipu Panduriću na kraju predstavljanja svoje knjige „Kornjača u staklenci šutnje” u čakovečkoj „Riznici Međimurja”. U gotovo kućnoj atmosferi tamošnje multimedijalne dvorane njegov je roman, u kojem o (pred)ratnom i poslijeratnom Čakovcu govori iz perspektive i kroz prizmu svoje majke Verice, dobio svoje hrvatsko „krštenje”.
Premijer(a) u Međimurju
Dio gostiju, naime, izostao je s predstavljanja koje je bilo dijelom obilježavanja Dana Međimurske županije zbog dolaska hrvatskog premijera. To, međutim, zainteresirane nije ni najmanje pokolebalo da uživaju u zanimljivoj, manje poznatoj povijesti „glavnoga grada Međimurja” i nekih njegovih obitelji. U romanu se, osim Verice, pojavljuju i njezin suprug Branko i sin Tomica, Mladen zvani Pubica, Veričin brat, omama i opapa Julijana i Dragutin Makovec, njezini baka i djed, vujča Šandor, pravog imena također Aleksandar Makovec, omamin sin, vujča Lajči i sijaset drugih živopisnih likova.
“Drago mi je što se predstavljanje knjige najprije održava upravo u Čakovcu, iz kojega i autor vuče korijene, tako da ga smatramo svojim. Imali smo prilike nekoliko puta u zadnjih godinu-dvije družiti se s njim i saznati nešto iz prve ruke o njegovoj obitelji i povijesti grada” uvodno je iznijela ravnateljica Muzeja Međimurja Maša Hrustek Sobočan, dodavši i da je fotografije korištene u knjizi Ribić poklonio njihovoj ustanovi te su postale dijelom muzejskog fundusa.
Ostala židovska baština i strane psovke
Povijesni prikaz Čakovca i Međimurja od dvadesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća dao je Aleksandar Makovec, bratić Ribićeve majke Vere rođene Čulinović i bivši gradonačelnik Čakovca. Istaknuo je koliko je roman vjeran urbanom tkivu grada – od ulica i kuća do mentaliteta ljudi – i podsjetio da je tadašnji Čakovec bio omeđen prugama i industrijskim pogonima, sa svega nekoliko tisuća stanovnika među kojima su „Mađari, Židovi i Međimurci“ živjeli po principu „živi i pusti živjeti“.
Čakovec je, naglasio je, bio višejezična sredina: mađarski službeni, njemački kod zanatlija i „inteligencije“, kajkavski u svakodnevici, a Židovi su govorili i jidiš. Štokavština i ćirilica pojavile su se tek nakon Prvoga svjetskog rata, a s njima i psovke koje su, kako se našalio, „Međimurci prihvatili možda najbrže – otprilike kao što danas prihvaćamo cajke“.
Posebno je podsjetio na židovsku baštinu: većinu stambenih i poslovno-stambenih zgrada te industrijskih objekata u centru podigli su Židovi, zaslužni i za tada novu ulicu – današnju Vladimira Nazora – svojevrsni čakovečki Beverly Hills.
Vraćanje Čakovcu
Tomislav Ribić praunuk je čakovečke obitelji Makovec iz Mažuranićeve ulice, u kojoj su imali kašaru i ljuštionicu žitarica koja je poslovala od Slovenije do Vojvodine. Njegova prabaka Julijana Makovec i pradjed Dragutin imali su četvero djece: jedno od njih je i njegova baka Marija udana Čulinović. Njegova majka Vera rođena je u Čakovcu 1931.
Djed Gabrijel radio je na čakovečkom sudu kao kraljevski sudski izvršitelj: 1935. premješten je na sud u Varaždin. Marija se u Čakovec vraćala gotovo svakodnevno: vlakom, biciklom. Vera se također vratila u Čakovec – na preparandiju i kasnije, kada se zaposlila na Zavodu za socijalno osiguranje.
Ribić u romanu spaja dva grada kao geografske točke, ali i na emocionalnoj te kulturnoj razini.
“Čakovec dvadesetih i tridesetih godina prikazujem kao grad koji je težio boljem: imao je bogat društveni život, kulturnu scenu, kazališne družine, redovita fotografiranja kod fotografa Kovača… Kad nestane građanski mentalitet, nestane sve” komentirao je autor, rođen 1959. u Varaždinu. Diplomirani je ekonomist i član Hrvatskoga društva pisaca. Objavio je deset zbirki pjesama i zbirku kratkih priča te je dobitnik pedesetak književnih nagrada za pjesme i prozu.
Lirika i kronika
Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Emilija Kovač, koja je nenametljivo vodila večer, prvo je naglasila ono što se možda na prvu i ne vidi – koliko je ovaj roman zapravo izrastao iz poezije. Govorila je o Ribićevu pjesničkom iskustvu, o rečenicama koje se čitaju kao dugi stihovi, o ritmu pripovijedanja u kojem se susreću lirika i kronika. Upozorila je i na to da autor ne zazire od težih tema – smrti, gubitka, nepravde – ali da ih obrađuje bez patetike.
Posebno je istaknula motiv šutnje iz naslova: staklenka šutnje nije samo metafora za potisnute priče, nego i za način na koji su generacije u našim krajevima čuvale obiteljske traume „pod poklopcem“.
Kako je naglasio nakladnik Josip Pandurić, koji nije štedio riječi na pohvalama ovomu povijesnom romanu, potrebna je hrabrost da se u vrijeme brzih sadržaja objavi ovoliko opsežan i slojevit roman. Izrazio je i uvjerenje da će čitatelji prepoznati njegovu vrijednost izvan užega regionalnog okvira.
Ako se ostvari autorova želja da „Kornjača u staklenci šutnje“ postane najveći hit njegova izdavača, bit će to i mali trijumf jedne regije koja zna da se u staklenci šutnje krije više priča nego u mnogim govorima s velikih pozornica.
