Na Uskrsni ponedjeljak Kotoriba je pokazala da se baština ne čuva samo u riječima, već i u detaljima koji traju desetljećima
Na Vuzmeni pundeljek, kako u Kotoribi nazivaju Uskrsni ponedjeljak, mještani su imali priliku doživjeti spoj jezika, običaja i tradicije kroz izložbu i priredbu posvećenu domaćem govoru.
Manifestacija simboličnog naziva Reč – naša dumača k’o srca utpira podsjetila je koliko je lokalni govor više od pukog sporazumijevanja – on je identitet, način razmišljanja i osjećanja. Publika je kroz nastupe mogla osjetiti autentičnost kotoripskog kraja, onu koja se ne može naučiti iz knjiga.
Uvertira u večer bila je jednako dojmljiva. Članovi KUD-a Kotoriba zaigrali su kolo na livadi nedaleko Doma kulture, vraćajući prisutne u neka jednostavnija vremena kada su se običaji živjeli, a ne samo prikazivali.
Haljine koje pričaju priče
U pauzi između nastupa pažnju su privukle četiri folklorašice – Sanja Radmanić, Ines Malović, Gabriela Siladi i Ana Radmanić. Dok su se pripremale za izlazak na pozornicu, nosile su ono što je zapravo bilo jednako vrijedno kao i sam nastup – originalne haljine i kompleti stare više od 70 godina.
Riječ je o odjevnim predmetima koji su nekada bili svakodnevica žena ovog kraja – praktični, ali i estetski upečatljivi. Danas, paradoksalno, ponovno dolaze u fokus, jer moda 50-ih godina ponovno pronalazi put do suvremenih ormara.
“Moja haljina ručno je šivana, to znam po šavovima, a ovakvo platno više se ne može naći. To su starinski krojevi koji su danas sve popularniji. Jedna članica KUD-a rekla je da bi se neke od naših haljina mogle nositi i danas”, rekla je Sanja Radmanić, dodajući kako su i cipele koje nosi stare više od 50 godina.
Uz haljine i šurce, važan detalj bile su i frizure. Nekada su one jasno govorile o životnoj fazi žene – djevojke su nosile raspuštene pletenice, dok su udane žene kosu plele u vijence. I taj detalj vjerno je prenesen na pozornicu.
A prije nastupa pozdravila nas je pak Danijela Sabol, predsjednica Društva žena Kotoriba i sama folklorašica u predivnoj odjeći kakvu u žene nekada nosile za svakodnevne poslove.
Proučili smo svaki dio nastupa, gledali nošnje i svakodnevnu odjeću ljudi koji su nekada živjeli u Kotoribi, slušali smo njihov govor i razmišljanja – na tren smo se vratili u neka davna, ljepša vremena.
