Donosimo zanimljiv putopis osebujnog Miljenka Milovića iz Čakovca, čovjeka koji je proputovao dosta svijeta, a još uvijek postoje mjesta koja ga oduševljavaju i diraju u dušu - poput Kine koju je nedavno posjetio
Dragi čitatelji, za dočarati sve viđeno i doživljeno u Kini, premalo bi bile sve stranice nekog lista, a takve opise lako nađete i na Internetu. Zato ću pisati o zanimljivostima za koje se mnogi ne bi sjetili pitati, mada se odgovori nađu na netu. Prenijet ću Vam svoj doživljaj ovog izuzetnog putovanja, koji može biti različit od nečijeg drugog iskustva. Uvjeren sam kako mi je to bila jedna od boljih investicija u životu.
Prije no krenete na put dug preko 20.000 km, trebate se posebno pripremiti, jer u Kini ne vrijede neka naša pravila, to ću opisati na kraju teksta, za one koji kane putovati.
Nakon 9.000 km leta, slijetanjem u Peking uviđate kako ste došli u sasvim drugi svijet, u kojem je sve ogromno, u kojem vrije kao u košnici, vrijede druga pravila i običaji. Grad zajedno s predgrađima ima 21 milijun stanovnika. Dugačak je 170 km, a širok 150 km. U premodernoj zračnoj luci (imaju ih nekoliko), nakon carinskih (baš) formalnosti, vozite se tramvajem par kilometara do mjesta gdje uzmete kofere, mislim kako je sve u sklopu iste lučke zgrade.
Vožnja po gradu, samo veliki i skupi automobili, (Mercedes, BMW, mnogi japanski, itd.) i kineske pretežno električne marke, tek tu i tamo koji auto srednje veličine, a malih auta nema. Prostrane ulice, do sedam traka, sa strane posebno odvojen kolovoz za bezbrojne motore, bicikle i minijaturna natkrivena vozila, rijetko koji nije električni.
Hoteli nemaju našu kategorizaciju, odsjeli smo u “običnom”, ali je “vrisak” tehnologije. Došli smo kasno, iz sobe naručujem pizzu, javlja mi se umjetna inteligencija. Studiram za što sve služe bezbrojni prekidači. Prostor sobe velik, automat za kavu ili čaj, tu su i vrećice čaja i kave. Nema sapunčića, šamponića, sve je iz spremnika na tipke.
Robot, serenada i pizza
Odjednom netko svira i pjeva “serenadu”, mislim si, tko urla tako kasno, nije zvuk s ulice, na šesnaestom sam katu. Pjesma sve glasnija i živčanija, skužim da je zvuk iz hodnika. Otvorim vrata, pred vratima robot, donio mi pizzu. Nema noge, nego kotače, umjesto lica ekran, trepće očima i smiješi se. Uzimam robu, on viče “baj-baj” i ode po hodniku. Zinuo sam, ali i ostao bez teksta.
Ujutro na doručku (švedski stol, puno tople hrane), saznao sam da imaju cijeli čopor robota, služe za dostave i neke pomoćne poslove. Kad na recepciju dođe veća grupa gostiju, namjerno puste par robota da se vozikaju po holu pjevajući i radeći kojekakve vragolije. Smišljeno su nasmijani i trepću očima te veselo pozdravljaju, tako se ljudi priviknu i pozitivno ih dožive. Sutradan, jedan mi je ušao u lift, gleda me velikim okicama i veli “helou”.
Meni je bilo bedasto odgovoriti tom kupu plastike i željeza, ali si mislim, još me uprava optuži za diskriminaciju i nanošenje psihičkih boli njihovom zaposleniku. Mortik se železni uvredi pak porine kleŠĆe kroz nekšnu luknju i ŠČipne me, te sam odzdravil. Zavodljivo je zatreptao i nasmiješio se, malo je potrebno za sreću i ljubav. Roboti sami daljinski upravljaju liftovima, razumiju naredbe, u sobama su zvučnici za javljanje gostima, imaju priličan nivo umjetne inteligencije.
Atrakcije i arhitektura
U nekoliko dana u Pekingu, obišli smo ogromni trg Tiananmen na kojem je veliki Dom naroda i memorijalna dvorana Mao Zedonga, zatim Zabranjeni grad koji je najveći kompleks drvenih građevina na svijetu, ima 9.000 prostorija i u 500 godina koristila su ga 24 cara.
Posjetili smo Hram Neba koji je začuđujući primjer drvene drvene gradnje, star preko 600 godina, a obišli smo i najstariji dio grada Hutong u kojem još voze rikše – tamo pak ima bezbroj malih dućana i restorana.
Naravno, posjetili smo i jedan dio čuvenog Kineskog zida, koji je dugi oko 21.000 km i kojeg je gradnja započeta prije 2.500 godina. Zid je bio visoko u planinama i do njega se penjalo žičarom.
Otišli smo do čuvene atrakcije, Ljetne carske palače uz jezero Kunming, koja je remek djelo kineske hortikulture, i drevne gradnje. Čovjek ostaje zatečen umjetničkim nadahnućem, ljepotom, veličinom i očuvanošću građevina. Postoji i na drugim mjestima u svijetu izuzetnih građevina, ali ovo u Kini je ogromno i masovno.
U vrijeme našeg boravka, Kinezi su slavili svoju Novu godinu. Slavlje traje dva tjedna do mjesec dana, mnogi odlaze u rodna mjesta, tako da su gradovi poluprazni. Za nas sreća, jer smo čekali na ulazima najviše dvadesetak minuta, za razliku od uobičajenih nekoliko sati. Na ulazima u znamenitosti skeniraju osobne dokumente i lice, sve traje tri sekunde. Ulazite u objekte vrhunske svjetske baštine, sve je pokriveno kamerama, zato nikome ne pada na pamet praviti štetu. Zamislite kad bi se ljudi počeli potpisivati na Kineski zid ili zlatnog Budu?
Vrlo lako se izgubiti u gužvi, bez brige, registriranog vas brzo pronađu. Za naše pojmove, vladala je velika gužva (ima ih ko’ Kineza), kako izgleda kad je sve u “punom pogonu” ne usudim se niti zamisliti. Kinezi su dobroćudni, smireni i susretljivi ljudi, malo su tajnoviti, ali kad steknu povjerenje prvo će vam pokazati slike svoje obitelji, to je znak da si postao “njihov”.
Hrvatska? Nikad čuo!
Za našu zemlju rijetki su čuli i ne mogu si predstaviti lokaciju. Badava govorite Hrvatska ili Croatia. Morate reći Keluodiya, sa naglaskom na “di”, to je u suglasju s njihovim pismom. Spominjati Modrića, Šukera ili reprezentaciju također ne pomaže. Ako spomenete bivšu državu, stari ljudi će se sjetiti: “Aaa! Tito, Bata”. Ovaj “Bata” je pok. glumac Bata Živojinović. Svojevremeno u Kini (i Mongoliji) dugo je najpopularniji svjetski film bio “Valter brani Sarajevo”, a Bata je tu bio glavni glumac.
Iako se slavi nova godina, a najveći su svjetski proizvođači pirotehnike, nije se čula niti jedna eksplozija. Pažljivo sam gledao zgrade i podhodnike u svim gradovima, nema niti jednog grafita. Kinezima je ispod časti uništavati tuđe.
Vlak od 300 km na sat – nije ni najbrži
Put iz Pekinga u Xi’an (Ši-jan) dug je oko oko 1.100 km. Xi’an je manji grad, ima samo 9 milijuna stanovnika. Idemo običnim vlakom, ali piči preko 300 km na sat. Imaju cijelu mrežu diljem zemlje. Uz prugu je puno novih naselja, novih proizvodnih centara. Možete vidjeti kako odjednom podižu cijele kvartove stambenih zgrada, naravno, i tvornice. Ima i sela, neka djeluju staro i zapušteno jer je mladost odselila u ove nove centre. Mreža brzih željeznica je pojam odlične strategije. Ljudi mogu raditi 150 km daleko, a na posao se voze samo pola sata. Vožnja autom trajala bi bitno duže i skuplja je.
Svugdje preorane njive, gotovo na svakoj malo stablo a okolo puno šarenih ukrasa. Daleko je pa ne vidim što je to, zato pitam. To su grobovi, svaka seoska obitelj tu pokapa svoje najmilije. To je drevna tradicija, kad dolaze raditi na polje ujedno posjete svoje pokojnike. U gradovima postoje “standardna” groblja.
U tom smo gradu posjetili arheološko nalazište vojnika, konja i kola izrađenih iz pečene gline (terakote). Njih je prvi kineski car, koji je ujedinio Kinu, postavio prije 2.250 godina kao čuvare njegovog groba. Prirodne su veličine, ima ih oko 9.000, baš svi imaju različita lica. Vojnici su prilikom nalaza u drugoj polovici 20. stoljeća bili obojeni jarkim bojama. Boja je izblijedila u samo nekoliko minuta, u kontaktu s “današnjim” zrakom.
Kilometar dalje smješten je carev grob. Sa svim vlastodršcima prije njega, zakapani su živi i članovi dvora, nekoliko stotina ljudi. On je, postavljajući glinene vojnike, namjerno prekinuo ružnu tradiciju.
Postoje stari zapisi o grobu spomenutog cara, koji precizno opisuju kako je to ogromna podzemna dvorana, a na stropu su postavljeni dijamanti koji prikazuju položaje zvijezda. Na tlu je zemljovid carstva, kako bi ga car mogao nadzirati, a sve je u zlatu. Prikazane su i rijeke, napunjene su tekućom živom, čije isparavanje je smrtonosno. Teren je nedavno sondiran, otkrili su ogromne koncentracije žive. Postoje i razne naprave koje će uništiti one koji se drznu ući. Još nisu otvarali grobnicu, dijelom iz poštovanja prema caru, dijelom iz straha kako bi otvaranjem nešto bilo nepovratno uništeno. Ne treba zaboraviti kako njihova religija vjeruje u reinkarnaciju, na koju je i car računao.
Posjetili smo i zidine grada Xi’ana. Nevjerojatno su očuvane, a duge su oko 14 km. Visoke i široke oko deset metara. Svi se slobodno mogu voziti biciklom u krug, cijelom dužinom. Zidine su pune lijepih mladih kineskinja, obučenih u tradicionalne nošnje, profesionalni fotografi snimaju foto sesije. Svaka će se rado fotografirati s vama, ako zaželite.
Robotaksiji i leteći taksiji za dvoje
Zrakoplovom putujemo prema Šangaju, 1.300 km. Najveći grad na svijetu je kineski Chongqing, s predgrađima od oko 33 milijuna stanovnika, po površini jednak Austriji.
Šangaj je najveći lučki grad na svijetu, s 29 milijuna stanovnika. Prvo se navečer vozimo brodom po rijeci. Neboderi na obali blistaju u neviđenoj igri svjetlosti. Nestvarno, zapanjujuće, predivno, riječima neopisivo. Vidio sam svjetla Las Vegasa i mislio kako je to vrhunac. Sad samo mogu reći “Kinezi su ih debelo prešišali”.
Ujutro nas je čekalo penjanje na Šangajski toranj, donedavno drugi po visini na svijetu sa 632 metra. 128 katova + pet pod zemljom. I dalje ima najviši vidikovac na svijetu, na 562 m visine, odnosno 118. katu. Ima 106 dizala u zgradi, najbržih na svijetu, penju se brzinom do 20,5 m/sek, odnosno 74 km/sat. Na vrhu je za 55 sekundi.
Ulazimo u jedan, svi tiho čekamo kad pojuri da osjetimo želudac u cipelama. Ali doslovno ništa se ne osjeća, vidimo kako se penjemo jer displej pokazuje brzinu. Svi grabimo mobitele i snimamo displej, čudo neviđeno. Da vam ne pozli od ubrzanja, regulira se tlakom u kabini, i posebnim magnetnim vodilicama. Nekad davno, u Rolls Royceu su se hvalili da ako postaviš novčić “na kant” na haubu, kad upališ motor novčić se neće prevrnuti. Sad to rade u spomenutim liftovima, lift odjuri gore i dolje bez ikakvih vibracija, novčić ostaje okomito.
Izlazimo na vidikovac, možete šetati skroz okolo, kud god pogledate, ne vidite kraj grada, visoki neboderi u okolini odozgo djeluju kao patuljci. Sve je ustakljeno, jer vjetar bi vas otpuhao, a gore su kafići, suvenirnice, salon ljepote.
Bez obzira na vjetar, ne osjećate njihanje, protuuteg reguliran magnetima to sprječava. Više puta godišnje znaju puhati tajfuni brzine 120 do 250 km/sat. Čudo visoko 632 metara i dalje stoji.
Kina je dom tehnoloških čuda. U priličnom broju gradova već odavno redovno voze robotaksiji, također u Šangaju i Pekingu. U Europi robotaksiji nigdje još ne postoje, u Americi samo ih imaju San Francisco i Phoenix. U gradu Guangzhou već eksperimentalno lete dronovi taksiji. Kabina ima dva mjesta, nema pilota. Sjednete i utipkate destinaciju, centralno računalo na zemlji upravlja svim letjelicama. Šangaj ih planira za redovnu uporabu u okviru dvije godine.
Razgovarao sam s jednim Šangajcem, priča kako se ispočetka stalno vozio robotaksijem, jer je bilo novo i “Vau!!!”. S vremenom je shvatio kako u tišini sjedi na klupici držeći aktovku na koljenima. Sada se ponovno vozi običnim taksijem, tu s vozačem ima radost komentirati sinoćnje utakmice, pričati o vremenu, ogovarati susjede. Ovo je bitno sociološko pitanje: hoće li će jeftini robotaksi pobijediti obične taksije? U našem podneblju uvijek smo spremni platiti sitna zadovoljstva koja ispunjavaju dušu, umjesto štedjeti novčiće, živeći u sivilu. Možda je to odgovor.
Selo od 68.000 stanovnika
Autobusom krećemo prema 12 milijunskom gradu Suzhou. Grad je star 2.500 godina, mjesto je pjesnika i mislilaca, prepun vode i starinskih četvrti. Nadaleko poznat po kineskim vrtovima. Naime, davni državni službenici (oficiri, suci, sabornici), nisu sav zarađeni novac ostavljali u obitelji. Otišavši u mirovinu, odužili su se državi gradeći “vrtove”. To su kompleksi prelijepih zgrada u kojima su primali goste, a okoliš su uređivali najbolji umjetnici, gradeći remek djela slažući stijene, nasade drveća, bilja i cvijeća. Kroz vrtove, obavezno je tekao potok dodatno oplemenjujući prostor i unoseći svježinu. Domišljatost i vještinu umjetnika teško je riječima opisati. Kinezi vrtove njeguju već 300 godina.
Na kraju posjetili smo “selo” Lili koje ima 68.000 stanovnika. Mjesto čuva šarm starih vremena, vrhunska je turistička atrakcija, poznat po kanalima, kamenim mostovima i povijesnim kućama. Gradić posjećuju najviše Kinezi. Mjesna uprava brzo je saznala za naš posjet iz daleke Europe. Odmah su poslali svakom po jednu poslasticu, sličnu našim krafnama. Ovdje nisu važne krafne, nego veliko srce Kineza, koji se vesele svakom posjetitelju, ponosni su na svoju tradiciju, a nesebično će vam pomoći u svakom trenutku. Začudno su povezali prošlost i sadašnjost koje se prožimlju u svakom trenutku i na svakom mjestu.
Samo ću nabrojati mjesta koja smo još posjetili: uzgajalište “svilenih buba”, tvornicu svilene konfecije s ateljeom vezenja na svili, kineski teatar, ustanovu drevne medicine, kaligrafsku i slikarsku školu, a vidjeli smo olimpijski kompleks u Pekingu.
Ne treba zaboraviti niti ručkove, svaki dan u drugom lokalu, uvijek tradicionalni okretni stol za deset osoba, toliko i raznovrsnih jela, sve ih probaš. Hrana odlična, pikantna na sjeveru, blaža na jugu zemlje.
Kina sad proizvodi dovoljno električne energije samo iz obnovljivih izvora. U Šangaju gotovo već nema zagađenog zraka, odmah zapazite tišinu na ulicama (a bezbroj automobila), zato jer su većinom električni.
Grad daje ogromne poticaje za strujače. Ne plaćate ni registraciju, tehničke preglede, servise. Kina postaje vodeća tehnološka sila, a ne zaboravimo koje su drevne izume darovali svijetu: papir, kompas, čaj, svilu, barut, tiskarstvo, papirni novac, kišobran, seizmograf, četkicu za zube, viseći most, brodsko kormilo, porculan, alkohol, tačke, šibice, akupunkturu, zmajeve (nekad za signalizaciju, sad igračke). U današnje doba: najbrže vlakove, QR kod.
Savjeti za put u Kinu
I za kraj, kao što je obećano, evo nekoliko putnih savjeta za one koji se odvaže posjetiti Kinu.
U Kini ne postoji “naš” internet, imaju “svoj”. Ako želite vezu s domovinom i zapadom, trebate (još doma) u mobitel instalirati e-sim karticu i platiti 5 do 10 Mb prometa. Neki mobiteli ne podržavaju takvu opciju, kupite si ili posudite drugi.
Relativno malo Kineza se služi stranim jezikom. Instalirajte si u mobitel Google prevoditelj, i također paket hrvatskog, engleskog i kineskog jezika. Time ćete moći komunicirati i bez internetske veze. Svi se tamo znaju služiti prevoditeljem, čak i male bebe, odmah nakon što nauče minimalno 6.000 kineskih znakova.
Kinezi su zbog naleta tehnologije gotovo izbacili novčanice, a plaćanje karticom preskočili. Većinom se plaća jednim potezom mobitela, skenirajući QR kod. Trebate instalirati neku od aplikacija koju koristi kineska država. Bez internetske veze nema plaćanja.
Kod uličnih prodavača ili u malim dućanima još uzimaju novac. Primaju i naše kartice, ali će upozoriti kako će vas banka oderati provizijom. Uzeti će i eure. Ako niste veliki “shopper”, ne treba vam aplikacija za plaćanje. Bolje je kupovati kod “malih” prodavača, jeftiniji su, roba je kvalitetna, a možete se i cjenkati.
