Gdje je skriveno Stepinčevo blago?
Rođena Novakovčanka pamti rijeku Vordovan i ima posebnu priču…
Te noći Mura je kod novakovskog broda bila niska, mirna. Oblaci koji su zaklonili mjesec otežavali su posao milicajcima i hatarvadasima. U sjeni se nešto kretalo. Do skele se prikrao mještanin Valent Kontrec, novakovski brodar, skelar. Za njim su plašljivo koračala dva svećenika, nepoznatog imena i sudbine.
– Otac Valent je rad imal svećenike, bio je u crkvenom zboru. Tadašnji svećenik Josip Horvat ga je tražio da preveze ta dva svećenika. Stvarno ne znam zašto i kuda su išli. Otac ih je skelom prevezao preko Mure. Kada su prešli rijeku, pješačili su još oko dva kilometra, do Orduvona. Otac je znao gdje je Orduvon najplići, gdje je gaz. Jedan ga je svećenik pregazio, a drugoga je otac nosio preko rijeke! – ispričala nam je Agata Malnar, umirovljenica iz Čakovca.
Gospođa Malnar, koju svi zovu Agica, rodom je iz Novakovca; rođena je 1941. godine. Udovica je 24 godine, a njezin suprug Antun Malnar bio je urar te mu je ona pomagala u radnji.
Treća rijeka
Javila nam se pročitavši nedavno našu reportažu o otkriću “treće međimurske rijeke – Vordovan”. Da se sada ne ponavljamo, sve piše u prošlom broju lista Međimurje. Vordovan, Jordovan, Kerka, Ledava, kako god ga nazvali, je lijeva pritoka Mure. U Muru se ulijeva nadomak Jake glave kod Dekanovca.
Posljednja dva kilometra toka dobrim se dijelom nalaze na području Hrvatske, to jest Međimurja. Sjeverno od Vordovana pronašli smo nekoliko graničnih kamena na kojima piše “RH”.
Pročitavši o Vordovanu, gospođi Agici probudile su se davne uspomene. Sve je ispričala susjedu Zdravku Čižmešiji, a on nas je pozvao.
– Otac Valent bio je brodar na Muri, rođen je 1908. godine. Brodar je postao nakon Drugog svjetskog rata. Jako mi je teško reći kada se točno dogodilo ovo o čemu pričam, ali bilo je to poslije rata, to je sigurno. Stvar je u tome što je već ujutro došla milicija i otpelali su oca Valenta u Lepoglavu. Ipak se saznalo za sve. Nije ga bilo više od pola godine – prisjeća se.
A Orduvona, kako ga ona zove, pamti još i od ranije. Bila je dijete, a obitelj je imala sjenokoše do te rijeke. Živjeli su, naravno, od poljoprivrede. Brodom bi prešli Muru, došli do sjenokoše i djeca bi se igrala uz rijeku. Zanimljiv je nastavak očeve sudbine, dobro pamti tu priču.
– U ćeliji u Lepoglavi bio je s Alojzijem Stepincom. Kaže da mu je Stepinac rekao: “Ti budeš došel van, a ja ne. U Krašiću, iza crkve, ima veliki orah. Pod njim je zakopano zlato”. Od dana kada mi je otac to ispričao prošle su godine. Već sam živjela u Čakovcu i išli smo na hodočašća. Jednom smo završili u Krašiću. Sjetila sam se očevih riječi i otišla pogledati iza crkve. I tamo je bio taj veliki orah! Nije me tada zlato zanimalo, a nisam to nikada ispričala ocu, no rado bih još jednom posjetila Krašić, da vidim je li orah još tamo – priča nam gospođa Agica.
Da sada ne idemo u širinu, o tom su crkvenom blagu (neki će reći i blagu NDH) ispredane legende. Tražili su ga “OZNA sve dozna”, znani i neznani. Jedni kažu da je nađeno, drugi da nije ni postojalo.
Vratimo se mi na naš Vordovan, treću međimursku rijeku; za Krašić putujemo u subotu… Nekada davno preko Vordovana je u Mađarsku vodio most. Gospođa pamti taj most, išla je preko njega!
Most na Vordovanu
– Od broda do Orduvona vodio je pravi put. Most na Orduvonu bio je čvrst, drven, s ogradom. Mogla bi se krajcati na njemu dvoja kola. I naši graničari i mađarski hatarvadasi imali su uz most kućicu. Preko njega smo išli za Čerenfiet i Semenince, u gorice koje su imali Šafarići sa strane majke Jelene, koja je služila u Beogradu da bi si mogla kupiti polje kod dekanovske šume za miraz. Svaka druga kuća je preko imala gorice, mi smo se igrali, a stariji su radili. I onda se granica zatvorila – vjerojatno govori gospođa o trenutku kada su Sovjeti u potpunosti ovladali Mađarskom.
Eto, iz njezine priče saznali smo i odakle današnji naziv Vordovan ili Jordovan. “Imali smo zemlju koja se vupirala ‘v Orduvon”, kazala nam je ona, baš kao i naš kolega Vlado Trstenjak u prošlom broju. Očito je “’v Orduvon” postalo Vordovan.
Za kraj, dužni smo još samo pojasniti hungarizme. Čerenfiet i Semenince su pomurska sela Csörnyeföld i Muraszemenye, a határvadászok su bili kraljevski vojni graničari.
Ne znam za vas, ali meni ovaj Vordovan, sa svojim tajnama i legendama, sve više miriši na novi mistični roman Kristiana Novaka; bit će što bude.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3700
