U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima, poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i novosti. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva.
Na ulazu u Sajmište u Čakovcu, između stričeka koji na crno prodaje Makitin alat i tete koja prodaje međimurski krumpir (legalno), ove smo srijede čekali na našeg sljedećeg gosta – trenutno najpoznatijeg Međimurca koji nastupa na pozornicama diljem Hrvatske, ali i preko granice, a ne pjeva, već govori.
Priča fore, nasmijava publiku, na sat i pol uz njega zaboravljamo na brige svakodnevnice. Vlatko Štampar, poznati stand-up komičar porijeklom iz Nedelišća, veliki kreativac i diplomirani arhitekt, pristao je na šetnju s nama čakovečkim sajmom uz lagani korak i lagana pitanja.
“Ovo će biti nekakav funkcionalni intervju, možda nađem nešto i za sebe”, pozdravlja nas Vlatko Štampar na ulazu i zajedno krećemo kroz vrevu Sajmišta.
Imaš naviku posjećivati tržnice?
Često odlazim na tržnicu. Od 18. godine živim u Zagrebu, poslovno i životno sam vezan uz grad i često idem u nabavu za ručak – na Britanac. Volim pogledati čega ima, malo popričati s kumicama, volim i posjetiti Hrelić koji je doživljaj za sebe. A što se čakovečkog sajma tiče, tu mi je bilo prvo radno mjesto.
Iznenadili smo se. Kako, zašto, kada?
U osnovnoj školi dobio sam na poklon dva hrčka. Rekli su nam da su to dvije ženke, no bili su par. Nakon nekog vremena stiglo je brojno potomstvo i onda sam ih prodavao na sajmu – pet kuna po hrčku.
Što najviše kupuješ kad si na placu?
Ovisi što gazdarica (zaručnica) doma kaže, odnosno ovisi o tome što se kuha. Kako ja nikada nemam ideju što bismo kuhali, ona se brine za taj dio posla, a ja idem u nabavu. A jedem ono što mi je fino i što mogu jesti – najviše od svega juha. Juhu obožavam – povrtnu, goveđu, gustu… samo da bude zdravo i da bude na žlicu. Moja prabaka je svaki dan kuhala juhu i doživjeli su ona i pradjed 90+ godina, tako da ima nešto u tome.
Dolazimo do sušenog špeka i kobasica, a Štampar komentira:
Kad je juha barem nemam osjećaj krivnje kad nakon toga pojedem porciju ćevapa s kajmakom. A kad gazdarice nema doma, za večeru su nekad palačinke s čokoladom – dokle ide.
Detalje o zaručnici ne želi iznositi, čuva svoju privatnost, no otkriva nam ipak kako su već 20 godina zajedno i da nije Međimurka.
Ima li onda muke i buke u komunikaciji, s obzirom na međimurski kajkavski?
Nema, razumije me. Moj kajkavski razumiju i Splićani. Na faksu sam se odmah naučio prešaltati na književni i nemam nikakvih problema u komunikaciji. Doma možda više govorim međimurski kad se opustim.
U nastupima često koristiš domaći kajkavski, je li ti se ikada dogodilo da neka fora ne prođe upravo zbog jezika?
Događa se – onda je muk u publici, zaboli to malo iznutra, no svi smo živi i idemo dalje na sljedeću foru. S godinama i iskustvom naučio sam se bolje nositi s time. Treba nekad pikati u nepoznato.
Uz neugodne situacije, na nastupima se događaju i pozitivne situacije koje zasigurno ne bih mogao doma napraviti s blokićem za pisanje ili uz računalo. U sve to mora biti uključena publika – ona mi pomaže da foru napišem do kraja.
Dakle, bez publike nema procesa pisanja. Koje tehnike još koristiš za pisanje i pripremu za nastup?
Svaki komičar piše ono što razumije i zna. Pišem o Međimurju jer sam Međimurac, pišem o vezi, o tome da planiram imati djecu, o onome što mi se događa u životu i što mi je poznato.
Svi komičari imaju neke fore koje bi trebale biti iskrene. Fore pak pišem tako da prvo na mobitel zabilježim neku natuknicu koja mi se u određenom trenutku činila smiješnom, a onda je raspišem na blokić u par inačica.
Zatim slijedi prva proba s publikom u zagrebačkom Saxu gdje imamo tjedne nastupe, pa prepravljanje i onda druga, treća… osma proba. Na kraju se vidi što je koje večeri bilo smiješno samo meni i nikome drugome, a što funkcionira kod publike.
Neke stvari se uvijek neplanski dogode na pozornici i tu onda publika uskače u pomoć. Tu me potegnu na drugu stranu pa više razrađujem dio fore ili cijelu foru. Materijal se stalno mijenja i namješta – skroz je jednostavno, a u isto vrijeme i komplicirano.
Svaka dva mjeseca u Saxu mijenjamo materijal, nakon 8 nastupa pred publikom slijedi novih 20 minuta, nove fore koje usavršavaš, proširuješ, skraćuješ, prilagođavaš dok ne postigneš onu zlatnu sredinu.
Kako se pak pripremaš za duže stand-up nastupe od sat i pol, na pozornici pred publikom od 500 do 1.000 gledatelja?
Nastup je sastavljen od najboljih fora koje su prošle odlično pred publikom u Saxu, a uz to se dodaje još nešto. Uvijek krećem s najboljim stvarima iz Saxa i nadopunjavam. To je poput pravljenja tijesta – imamo brašno, vodu, jaje i mijesimo dok ne dobijemo kompaktnu masu, ali u procesu uvijek nešto dodajemo ili oduzimamo.
Je li naporno govoriti na pozornici po sat i pol?
Meni je vjerojatno teže pričati s ljudima u realnom životu, nego nastupati na pozornici. Ugodno se osjećam na pozornici, tih sat i pol mi prođe jako brzo jer mi je mozak uvijek nekoliko koraka naprijed – razmišljam što još moram reći, kako da više uključim publiku, što se događa u publici… Mozak mi je tada u stanju očekivanja sljedećeg koraka.
Jesi li uvijek bio tako spretan na riječima, brz u forama i otvoren prema publici?
Bio sam sramežljiv u osnovnoj školi. Ušao sam u dramsku grupu, no nisam imao hrabrosti glumiti pred publikom pa sam zamijenio grupu za dodatni njemački jezik. I tamo je nešto trebalo predstavljati, tako da sam se taj dan ispričao da sam bolestan.
S druge strane, obožavao sam nasmijavati prijatelje pod velikim odmorom. Nisam nikada u životu očekivao da mi bi to mogao biti posao, no ispalo je da je ono što sam radio pod velikim odmorom bila najvažnija stvar koju sam naučio u osnovnoj školi. I dalje je sve krenulo nekako prirodno… znao sam tone viceva, a na kraju sam počeo pisati svoje stvari.
Upravo sam preko viceva naučio kako fora treba izgledati, kako treba poanta zvučati, kako ispričati foru da se netko nasmije. Nažalost, kako sam počeo pisati svoje fore, tako sam zaboravio sve te viceve, trebalo je napraviti mjesta u mozgu za nastupe od sat i pol.
Je li ti potrebno vrijeme za “dekompresiju” poslije nastupa, da se dojmovi slegnu?
Da, potrebno je to vrijeme nasamo za analizu u glavi što sam zaboravio, što sam zeznuo, gdje je publika najviše reagirala. Nekada se nešto nepredvidivo dogodi u publici – netko se čudno smije, nekome je ispala boca… pa prekineš tijek nastupa i usredotočiš se na to. Naravno, bez vrijeđanja ikoga – sve se okreće na šalu i zabavu. A i prije nastupa mi je potrebno vrijeme nasamo da se mentalno pripremim, da prođem plan predstave u glavi…
U posljednje vrijeme mnogo se stand up komičara našlo u problemima zbog političke korektnosti i fora koje mnogima nisu sjele. Pišeš li možda tako da paziš da ne uvrijediš nekoga ili povrijediš nečije osjećaje?
Tijekom godina su me za svašta optuživali – da sam mizogen, rasist, šovinist… Uvijek će se naći netko kome nastup neće sjesti ili možda neka fora i imat će problem s time.
Više dvojbe imam oko toga hoću li u nastupu forsirati neku crnu foru koja je možda meni super jer je dio mojeg karaktera ili ću pak ispričati neku drugu foru koja je ljepša i veselija pa da se ljudi nasmiju. U tome jedino važem. Zato nastup većinu vremena završavam riječima “Nadam se da je ova večer bila više vaša zabava, nego meni moja privatna psihoterapija”.
I nastupi uživo se razlikuju od onoga što je na internetu. Na internetu ispod mojih videa uvijek će biti i pozitivnih i negativnih komentara, dok nastup uživo shvaćam kao nekakvo druženje s publikom. Kao nekad – cugica na klupici u parku, bez mobitela, smijeh i zabava cijelo vrijeme. To je naša večer, tu smo od 20 do 22 sata – ljudi, idemo se zabaviti.
Očekuju li onda ljudi da i u privatnom životu budeš zabavljač?
Ljudi očekuju općenito da sam malo veseliji ili da je privatno sve fora, a znalo se dogoditi, kada sam počeo s nastupima, da su ljudi oko mene bili suzdržani jer su mislili da ću sve iskoristiti za materijal u nastupu.
U privatnom životu sam ozbiljan čovjek. Koliko se na pozornici potrošim i dam, toliko sam u privatnom životu povučen i miran. Sada najbolje pišem kada šećem šumom, kada sam u prirodi i sjednem na klupicu. Prije korone pisanje je bilo u kafićima, uz ljude. Sada je odlazak u prirodu moja meditacija.
A kad ne pišem, putujem sa zaručnicom, družim se s obitelji… Ova godina je rezervirana za više umjetničkog rada, crtanje, slikanje, izradu plakata. Nedostaje mi crtanje, osjećam da mi je ruka tu malo zakržljala.
Dolazimo do štandova sa cvijećem.
Volim cvijeće. Volim ga kupovati mami i zaručnici – plave potočnice, one divlje što rastu u šumi su mi najljepše… pa lavanda, ružmarin, smilje…
Kupuje tri cvijeta, kaže kako će ih pokloniti dvjema najvažnijim ženama u svom životu. Vlatko Štampar s bijelom vrećicom na sajmu u Čakovcu… moramo ovjekovječiti taj sasvim normalan prizor.
Što sada dalje slijedi na poslovnom planu? Koje nastupe pripremaš i, najvažnije, kada nastupaš u Čakovcu?
Već godinu i pol izvodim novu predstavu “Vrlo dovoljan” i to ću izvoditi sljedeće dvije godine. Vidim da interesa ima i publika dobro reagira.
Trenutno je plan napraviti oproštajnu turneju za predstavu “Bolja polovica” u 10 do 15 gradova, a krenut ću s njom 29. travnja upravo u Čakovcu. Dakle, nakon te turneje, taj materijal više neću izvoditi.
Dva snimljena nastupa ću u cjelini staviti online, svaki po sat i pol, tako da će biti dostupni svima.
Nova predstava, “Vrlo dovoljan”, u Čakovec i Varaždin će vjerojatno doći u svibnju ili lipnju, vidjet ćemo.
Već neko vrijeme pišem i radim na novim materijalima. Zahvalan sam publici, posebice međimurskoj što me podržava i dolazi na moje nastupe. Dokle god ide, mislim se bavit ovime. Nastupat ću dokle god budem zanimljiv ljudima.
Gasimo diktafon. Krećemo prema autima, svatko u svome filmu – Vlatko Štampar s cvijećem, a novinarka s novom metlom. Tišinu razbija poneko pitanje o zdravlju i poslu, opraštamo se.
“Valjda će se dati nešto izvući iz ovog razgovora“, kaže Štampar. Bez brige, piknuli smo u nepoznato i dobili materijala za novu foru – novi članak.
