Dijana Kirić danas vodi mlade glumce tamo gdje je i sama napravila prve korake – bez treme, ali s istim žarom
U pauzi između izvedbi predstave “Coprnjak Zoza” u Katoličkom domu u Čakovcu, u petak 20. ožujka, dok su pozornicom još odzvanjali dječji glasovi i uzbuđenje publike, susreli smo Dijanu Kirić – danas pomoćnicu redatelja i mentoricu u Dječjem gradskom kazalištu Čakovec, a nekad djevojčicu koja je upravo na toj sceni otkrila kazalište.
Od 1997. godine
Dijana Kirić odrasla je uz Dječje gradsko kazalište Čakovec. Pridružila mu se još kao učenica 7. razreda osnovne škole, davne 1997. godine – u vrijeme kada je kazalište tek nastajalo.
Početak, priznaje, nije imao klasičnu audiciju kakvu bismo danas očekivali. “Nas desetak djece sjelo je pred Dejana Buvača, osnivača družine, a on je samo rekao: ‘Svi ste primljeni, a sada idemo glumiti’”, prisjeća se Kirić.
Već prva predstava, “Carev paž”, donijela im je nešto što nisu očekivali – punu dvoranu. “Tada u Čakovcu nije bilo dječjeg kazališta. Predstava za djecu napunila je dvoranu Centra za kulturu i svi smo bili nevjerojatno uzbuđeni”, govori.
Nakon srednje škole pauzirala je s glumom, no posljednjih se godina vratila u družinu i na daske gdje je sve počelo.
Bez treme na pozornici – ali s njom u gledalištu
Za razliku od mnogih, Dijana Kirić kaže da tremu nikada nije osjećala dok je stajala na pozornici kao djevojčica. “Nipošto, nikada nisam imala tremu u takvim trenucima”, kaže.
Danas je situacija potpuno drugačija. Trema postoji – ali ne zbog sebe same. “Danas imam tremu kad moja kći Erin nastupa. Tada ne mogu kontrolirati situaciju i strepim s njom, ali na kraju sve uvijek bude dobro”, otkriva.
Upravo je Erin u predstavi glumila Tončeka, simpatičnog psića koji je kod djece u publici izazvao salve smijeha.
Kazalište za Dijanu Kirić nije ostalo samo uspomena iz djetinjstva. Danas i dalje aktivno sudjeluje u kazališnom životu, nekada i s druge strane scene.
Kao pomoćnica redatelja pomaže osnivaču kazališta Dejanu Buvaču, usmjerava mlade glumce i prenosi im iskustvo koje je i sama nekad dobila.
“Mi rastemo s njima. Gledamo kako stasaju i što god da naprave, osjećamo ponos”, kaže. Posebno mjesto u toj priči ima njezina kći Erin, koja nastavlja isti put.
