Bend Zagušljivi dim iz Čakovca, podijelio je s nama iskustva balkanske turneje - 5500 kilometara i 10 nastupa, od Beča do Istanbula
Ako ste fanovi psihodeličnog rocka, uz zdravu dozu kraut i eksperimentalnog rocka, onda zasigurno znate i poznati čakovečki bend koji utjelovljuje sve ove elemente.
Bend Zagušljivi dim čine Martin Geček (električna gitara, klavijature, japanska harfa), Aleksandar Dolić (bas gitara) te Nikola Švenda (bubnjevi, perkusije), a sva trojica su rođeni Čakovčanci.
Uz poneke pauze i izmjene članova, bend postoji dugi niz godina, a njihovi česti inozemni nastupi potvrđuju kvalitetu koju pružaju publici.
Nedavno su se vratili s impresivne turneje – u 12 su dana prošli 5500 kilometara, 7 graničnih prijelaza i odradili 10 svirki. U tim se brojkama kriju mnoge nevolje, od potresa, višesatnih razgovora na granicama, ozbiljne prometne nesreće u neposrednoj blizini i još pokoja (manje) traumatična stvar za pamćenje.
Beč pa drvena kuća u Miškolcu
Nakon prošlogodišnje svirke u Budimpešti koju je organizirao Inverted Spectrum Records (vlasnik je Işık Sarıhan iz Turske, op. a.) i izrazito pozitivnih dojmova, rodila se ideja o nastupu Zagušljivog dima u Turskoj. Tako su zapravo prve dvije dogovorene svirke u Ankari i Istanbulu određivale daljnji raspored nastupa.
“S tim da se mora napomenuti, pitao nas je želimo ići u Zapadnu ili Istočnu Europu, no nismo dvojili ni sekunde. Da smo htjeli zaraditi, išli bismo u Zapadnu, ovako smo išli po iskustvo u Istočnu”, uvodi nas u priču Nikola Švenda te dodaje da im je turneju sufinancirala neprofitna udruga We Move Music.
U jedan se kombi smjestilo devetero ljudi i poput Prstenove družine krenulo, ne put Mordora, već na 12 dana dugu turneju. Prvi nastup odradili su u Beču, s bendom Ausländer kojeg čine miks Hrvata i Srba.
“Baš je bila domaća atmosfera, kao da nismo u Beču. A to zapravo i je Beč”, zezaju se dečki i dodaju da su u publici dobar dio ljudi činili ljudi s naših prostora.
Nakon svirke u Beču, ekipa je produžila do Miškolca i jednom riječju opisala iskustvo od tamo – nadrealizam.
“Sami Mađari kažu da je to ludo mjesto, a mi smo se osjećali kao da smo došli na mađarsko Porcijunkulovo. U isto vrijeme dok smo mi svirali, održavao se festival hladetine”, govori nam Aleksandar.
Mjesto na kojem su svirali nije klub niti kafić, već nečija kuća. Domaćin ima radionu za popravak bicikala, a pored nje drvenu kuću u čijem se dnevnom boravku odvijaju svirke.
“Nema tu backstagea, već upstage”, govore nam članovi benda, prisjećajući se svirki s 50-ak ljudi u nečijem dnevnom boravku.
Kao pravi domaćin, pripremio im je večeru, ali ne bilo kakvu. Gladnu ekipu dočekala je kisela tjestenina s gljivama koja je, vjerovali ili ne, nestala u hipu.
Treća je svirka bila u nedjelju kasno navečer u Budimpešti u klubu na tri kata, a zanimljivo je da Zagušljivi dim tamo ponovno svira 8. 4. s talijanskim bendom Zu.
U Srbiji kao kod kuće, nakon toga potres!
Nakon mađarskog i njemačkog jezika, bilo im je lijepo vratiti se među svoje. Naime, često imaju svirke u Srbiji pa su već i stvoriti bazu fanova. Tako je jedan čovjek iz Nürnberga došao u Kragujevac, samo kako bi bio na njihovom koncertu.
Osim trojice iz benda, na turneju su se pridružili Nino Škiljić kao tonac, Faris Mulahasanović koji je preko sebe imao prodaju mercha, Boris Barić kao vozač, Jakov Šercer kao fotograf, Dominik Žganec koji se pridružio u Ankari i Eva Šlezak kao ultimativna podrška u svemu što je u nekom trenutku bilo potrebno.
Nakon tri prilično normalnih nastupa, slijedi put prema Skopju koji ih je skoro dobro prodrmao.
“Sjedim za stolom, pijem pivo i shvatim da su odjednom sve ptice odletjele. Nakon kratkog vremena, vlasnik kluba je rekao da je bio potres. Svi smo istrčali iz kluba i čekali što će se dogoditi. Oni su bili još više na oprezu jer se prošle godine u Makedoniji zapalio noćni klub i tragično je preminulo 60-ak ljudi. Ipak smo se odlučili vratiti unutra i odraditi svirku koja je prošla sasvim u redu”, prepričava nam Nikola.
Skijalište u Grčkoj i druga vremenska zona
Prilikom izlaska iz Makedonije, carinici su ih pitali kojoj navijačkoj skupini pripadaju i pritom izlistali sve veće hrvatske skupine: BBB, Armada, Torcida, Kohorta… Nažalost, kažu dečki, to puno govori o tome koliko se Hrvatska loše reklamira u susjedstvu.
Organizirati ovako veliku turneju neminovno znači imati neke propuste, a takav jedan previd im se dogodio s vremenskom zonom. Putujući prema Grčkoj, shvatili su da imaju jedan sat manje, što znači da se moraju požuriti, žele li stići na nastup na vrijeme.
Naravno da baš tad, kad su već imali jedan sat manje, dogodio im se problem s ATA Karnetom koji izdaje Hrvatska gospodarska komora. To je inače međunarodni carinski dokument koji omogućuje privremeni izvoz i uvoz robe do godinu dana bez plaćanja carine, PDV-a i polaganja depozita.
“Informacije u tom dokumentu, koji smo mi platili 175 eura, bile su napisane rukom i još k tome nečitko i to nas je tijekom turneje koštalo 500-tinjak eura i 6 sati čekanja na granicama”, govori nam Aleksandar.
Na granici s Grčkom, to ih je koštalo samo sat vremena čekanja jer su se carinice smilovale i pustile ih. No, taman kad su došli pred rampu, ona se slomila i u tom se trenu ispred njih prošetao paun. Je li to bizarno za naše, a normalno za Grke, teško je reći jer se ekipa iz benda brže bolje uputila preko planine na svoje iduće odredište – Kastoriu.
“Nakon što smo se popeli na planinu preko bezbroj serpentina, a tijekom čega je naravno pljuštala kiša, u foto finišu smo stigli ispred kluba. Svirka je bila odlična, publika zadovoljna, a gazda još više. Nakon nastupa nam je prišao i rekao da su ga svi odgovarali od toga da nastupaju Hrvati jer su svi fašisti”, govori nam Aleksandar.
Nakon razgovora i shvaćanja da nisu baš svi Hrvati fašisti, htjeli su se pozdraviti i krenuti svatko svojim putem, no tad su shvatili da za taj dan nisu uzeli smještaj. To je isto bio previd u organizaciji, ali malo nezgodniji jer je već bilo pola 3 u noći.
“Na kraju smo spavali kod vlasnika kluba koji je rekao da ima mjesta samo za nas četvero, a kad smo došli tamo, to je bio najveći penthouse koji smo vidjeli u životu. Prekrasan pogled na jezero, stan ispunjen s knjigama i pločama, ujutro smo dobili kavu i tost. Nigdje nismo imali takav smještaj. Organizator nam je rekao da smo pravi Balkan Muppet show”, prepričavaju dečki.
Satima na granici zbog tuđih propusta
Nakon Grčke, imali su jedan dan slobodno koji im je taman dobro došao jer ih je od Kastorije do granice s Turskom čekalo 500-tinjak kilometara, a onda još do Ankare 700.
“Ni ovdje nije prošlo bez problema, Grci su nam rekli da nam fali jedan papir koji možemo dobiti sutradan ujutro u gradu udaljenom pola sata od nas. Otišli smo u Aleksandropoli, našli smo si smještaj i ujutro smo otišli do carinskog ureda, da bi nam oni rekli da ne rješavaju to oni, već neki privatnik kojeg treba platiti. Na kraju je ispalo da je taj čovjek metalac koji voli muziku i riješio nam je taj papir brzo, efikasno i besplatno. Da se takva situacija dogodila tijekom vikenda, otpale bi nam svirke u Ankari i Istanbulu”, govore nam dečki.
Kad su napokon stigli na tursku granicu, pali su u milost i nemilost nekolicine Turčina koji su satima pušili cigarete i razgovarali, dok su Martin i Aleksandar sjedili u njihovom uredu i čekali hoće li ih pustiti preko granice ili ne.
“Gledali su u nas i smijali se, pokazivali prstima i međusobno pričali, a mi, naravno, ništa ne razumijemo. Samo gledamo kako barataju s nekim buntovima novčanica uz rečenicu na lošem engleskom: ‘Bez papira nema u Tursku’”, prepričava nam Aleksandar.
Ostatak ekipe je čekao u kombiju, bez ikakvih informacija o tome što se događa s dvojcem u carinskom uredu. Organizator se neprestance javljao i provjeravao gdje su, a i uvjeravao da će sve biti u redu i da će stići na vrijeme. Nakon tri sata čekanja, lađe su polako počele tonuti, a dodatni teret na tim lađama bila je ponovna promjena vremenske zone i još sat manje za stići u Ankaru. Nakon četiri sata “torture” i naravno, nešto novčanica ispod stola, pustili su ih u Tursku oko 16 sati.
Izmjenjujući se u vožnji, ali s vrlo oskudnim pauzama, prevalili su 700 kilometara, za dlaku izbjegli prometnu nesreću i stigli ispred kluba u 23:15, a u 23:30 su krenuli svirati.
Nitko nije vjerovao da su zaista stigli i to na vrijeme, a kamoli s punom opremom. Govorili su im da nisu normalni, a oni mirno odvratili “Mi smo muzički fanatici”.
Kad je odlična svirka s 200-tinjak ljudi u publici završila i oprema se pospremila, oko tri sata u noći krenuli su u lov na hranu, ali nisu trebali puno istraživati. Bez obzira na vrijeme, život u Ankari jednak je danju i noću.
Susret s rodbinom u Istanbulu i neviđene gužve
U azijskom dijelu Istanbula, kojeg i Turci više preferiraju zbog prevelike turističke posjećenosti u europskom, čekala ih je jedna od zadnjih svirki na turneji. Na putu do nekadašnje prijestolnice tri velikih carstava, Nikola je saznao da u Istanbulu ima daljnju rodbinu.
“Moj djed ima puno braće i sestara, a te su sestre sve otišle u Beograd raditi kao služavke i kuharice. Tako se unuk Marko od te jedne djedove sestre, Julijane Švende, oženio za Turkinju i sad žive tamo. Marko je došao na svirku, a uskoro on i njegova obitelj planiraju prvi put doći u Čakovec”, prepričava nam Nikola.
Ipak, ne može ni taj put proći bez posebnih dodataka – trubljenje, nervoza, gužva, parking kao nemoguća misija i onda je nošenje teške opreme na treći kat kluba bez lifta kao šlag na tortu.
“Nakon vožnje po tom azijskom dijelu, imao sam osjećaj da sam dobio doktorat iz vožnje. Osjećaj je kao da se tijekom špice Špancirfesta voziš između rijeke ljudi”, govori Aleksandar, dodajući da im je trebalo 2 sata kombijem za nešto što se pješke prijeđe za 10 minuta.
No, osim prometa, Istanbul ih je u mnogočemu ostavio bez riječi i srušio sve predrasude koje su eventualno imali. Ljudi su bili prijateljski raspoloženi, hrana je bila posebna, a cijela atmosfera grada i noćnog života neopisiva.
Zadnje granice i zadnji atomi snage
Prilikom ulaska u Tursku, carinici su im rekli da je bolje da i izađemo na isti granični prijelaz na koji su ušli. No, nakon puno premišljanja i zbog vremenskog ograničenja, odlučili su se na kraći put, onaj koji traje samo šest sati.
Ni ovaj graničan prijelaz, nije prošao bez mučenja. Osim što je ogroman, mučili su se s jezičnom barijerom i predrasudama Turaka prema njima.
“Iako je HGK tvrdio da je sve papire poslao, to nije tako i zbog njih smo se opet našli u problemu. Nakon poziva i naknadno poslanih papira za koji smo naravno dobili račun, činilo se da je stvar riješena, samo treba isprintati papire i to je to. Ali naravno, carinik je rekao da oni trebaju originale i da nam može pomoći jedino ako mu damo 300 eura. Nismo imali drugih izbora,” prepričava nam Aleksandar.
Dok je Aleksandar pokušavao pregovarati s carinicima, netko drugi je pregledavao njihov kombi, serijske brojeve instrumenta, triput su vadili svu opremu van i pospremali unutra, uz naravno sveprisutnu kišu i ponovnu jezičnu barijeru.
Činilo se da je sad sve riješeno i da mogu mirne duše krenuti prema Sofiji, mjestu gdje će odraditi predzadnji nastup. No, idućih sat vremena rampa se nije dizala, nitko nije znao zašto, na pitanja se nisu davali odgovori jer carinici ne pričaju engleski.
Na kraju se ispostavilo da imaju jednu neplaćenu kaznu, vjerojatno onu koju su zaradili kad su jurili od granice s Grčkom do Ankare. Kazna je plaćena, rampa se digla i napokon su ušli u Bugarsku. Čim su ušli i čuli jezik blizak našem, osjećali su se kao da su doma.
Kraj, skoro i doslovno
U trenutku kad su se našli u Bugarskoj, država je tek prešla na euro i razlike u cijenama su bile abnormalne – ono što je donedavno bilo izraženo u bugarskom levu, sada je samo dobilo predznak eura. Slikovito rečeno, malo pivo u klubu je koštalo 4 eura, a mali menu u lancu brze prehrane nevjerojatnih 20 eura.
No, to nije bilo najgore što im se dogodilo. Na autocesti se na traci suprotnog smjera dogodila teška prometna nesreća, a naši su Međimurci ostali živi samo zahvaljujući ogradi koja ih je dijelila.
“Plastika je letjela po našem kombiju, tko zna kako bi to završilo da smo došli samo pet sekundi kasnije…” prisjeća se Aleksandar.
Zadnja svirka bila je u Beogradu u klubu Kontrapunkt, gdje su se i susreli s organizatorom cijele turneje, a on je na kraju i zasvirao s njima na pozornici. Već smo prije spomenuli da se momci iz benda Zagušljivi dim u Srbiji osjećaju kao doma, pa onda ne čudi da su osim fanova, na svirku stigli i neki od članova obitelji benda!
Nakon svega što su prošli, na pitanje bi li ponovili sve to, bez razmišljanja odgovaraju potvrdno. Bitnije im je kako su ih ljudi prihvatili na pozornici od onoga kako su ih tretirali na granici. Ipak, ovo će im iskustvo pomoći za buduća putovanja.
“Mi smo tamo išli kao muzičari, a na kraju se preko naših leđa i džepova prelamaju geopolitički problemi”, zaključuje Aleksandar.
Ali to ovaj čakovečki bend ne može zaustaviti – trenutačno imaju dogovorene svirke u Sloveniji, Rijeci, Karlovcu, Zagrebu i Srbiji, a skromno su rekli da ih čekaju i u Kini i u Brazilu, samo treba dogovoriti smještaj i put.
