Marija i Đuro Kolac iz Palinovca čuvaju stare sorte voća i povrća te upozoravaju na paradoks certifikata koji prijeti autohtonim sortama.
Stare sorte voća i povrća danas su prava rijetkost, a upravo takvo bogatstvo u svom vrtu u Palinovcu čuvaju Marija i Đuro Kolac. Njihov voćnjak nije samo mjesto uzgoja, već živa riznica znanja koje se prenosilo s koljena na koljeno.
Autohtone sorte, kako kažu, kao da ne postoje. Nemamo dokument star 200 godina o porijeklu jabuke. Odakle nam certifikat? Ispada da se ovo što nije prirodno može prodavati, a naše prirodno ne, upozoravaju.
U njihovu voćnjaku rastu mušanke, jabuke koje stariji i danas dobro pamte. Iako sitne i naizgled neupadljive, iznimno su slatke i sočne, a uz pravilno čuvanje mogu potrajati mjesecima. Nekada su se spremale u iskopane podrume, na zemljani pod, poput prirodnog hladnjaka.
Marija objašnjava: “Jabuke su se uvijek čuvale na krumpiru, koji im je davao potrebnu vlagu, da ostanu svježe čak i do svibnja.”
Sorta mušanki stara je gotovo dvjesto godina, a u njihovu voćnjaku nalazi se još 28 starinskih sorti jabuka, među kojima su lisičke, magdalenke, pšenične, debelke, pogače i kanade.
Đuro s ponosom govori: “Imamo i jabuku iz Krasnodarskog kraja u Rusiji, iz Sočija gdje su održane Zimske olimpijske igre. Dobili smo plemku, cijepio sam je i sada imamo tri stabla u voćnjaku.”
Voćnjak je otvoren svim dobronamjernicima. Do njega vodi mali puteljak, a često navrate i mladi na biciklima. Đuro kroz smijeh dodaje: “Pitaju mogu li što uzeti. Ja im složim lojtru da ne bi netko pao. Ma, za dva dana su mi cijelu trešnju pojeli.”
Prošle je godine propalo čak 500 kilograma jabuka. Dio su preradili u ocat, dio podijelili, no interes nije uvijek velik. Marija kaže: “Neki ljudi ne žele čak ni poklonjeno. A onda dođu drugi, vide što radimo i oduševe se.”
Stare sorte bez prskanja i rezidbe
U voćnjaku imaju gotovo 600 sadnica. Ništa ne prskaju, a rezidbu svode na minimum, držeći se onoga što su naučili od predaka.
Marija pojašnjava: “Ljudi su prije imali puno toga. Nisu rezali ni prskali, samo su brali. Rezidba je potrebna jedino ako želite kontrolirati visinu stabla.”
Osim voća, uzgajaju i paulovniju te dvije vrste bambusa od kojih Đuro izrađuje kućice za divlje pčele. U vrtu rastu i starinske sorte povrća, poput crvene kvrgave i žute rajčice, a Marija se nada uspjehu i s astečkim sladilom, biljkom od koje se priprema prirodni zaslađivač za dijabetičare.
Stare sorte i administrativni paradoks
Najveći izazov predstavljaju administracija i pravila o izgledu voća i povrća. Đuro ističe: “Bavimo se očuvanjem starih autohtonih sorti koje, ispada, kao da ne postoje. Za svaki proizvod treba certifikat, a za ove stare sorte to je gotovo nemoguće dobiti. Nemam dokument star 200 godina o porijeklu jabuke. Odakle nam certifikat? Ispada da se ovo što nije prirodno može prodavati, a naše prirodno ne.”
Unatoč svemu, ne odustaju. Znanje i sadnice rado dijele jer, kako kažu, nema tu konkurencije. Važno je samo da se netko zainteresira i počne uzgajati.
Stare sorte danas uzgajaju tek pojedinci u Međimurju. Marija i Đuro Kolac iz Palinovca među onima su koji to blago zemlje uporno čuvaju.
Poručuju: “Ne znamo koliko ćemo još moći, ali dok smo tu, održavat ćemo starinske sorte, dijeliti sadnice i podučavati sve koji to žele.”
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3696
