Dok pišem ove retke, još me uvijek trese nevjerica
Nema više Damira Novaka, čovjeka s kojim sam na mnogobrojnim događanjima koja je pohodio (znali smo se šaliti da je Dragutin Barlek jedan od rijetkih koji ga u posvudstvu nadmašuje) uvijek rado pročavrljao.
Imao je nevjerojatan smisao za koncizan komentar bilo koje teme, zbog čega je onima koji su ga tek upoznali povremeno djelovao ne osobito pričljivim, možda čak i rezerviranim.
Istina je bila prilično drukčija, jer je Damir doista volio dijalog, poneki kritički osvrt, šalu, ponekad i kakvu zajedljivu tipično međimursku sprdanciju, pošalicu, epigramatsku krilaticu. Naprosto je pričao slično kao što je crtao: sažeto, sveobuhvatno i u sridu.
„Bode časa“
Sa svjetski poznatim karika-turistom (a njegova su djela doista prošle dobar dio kugle zemaljske) dobio sam čast napraviti petnaestak intervjua – što u njegovu domu, što na zbivanjima u kojima je i sam imao prste poput Dana humora u Malome Mihaljevcu ili Međunarodne izložbe karikature, vatrogasnim događanjima, općinskim manifestacijama…
Osobito me dirnulo kad mi je za „dvostruku punoljetnost“, to jest 36. rođendan, napravio karikaturu – mene osobno. Više godina sam to malo remek-djelo (ne zbog teme, već tehnike!) koristio na društvenim mrežama kao profilnu sliku.
Zauzvrat sam Damiru poklonio bocu kvalitetnog vina, nem tudom, a obećao sam mu i šljivovicu, koju više neću dobiti prilike s njim podijeliti. Ali tako to biva – u pravilu računate na ljude, da ćete uvijek moći s njima sjesti na kavu, „kad bude vremena“. A činjenica je da vrijeme ne treba iščekivati, već uzeti, da prijatelje prečesto uzimamo zdravo za gotovo.
Se se meja sem kameja
Ni sam ne znam što bih točno ustvrdio nakon nemilog događaja, koji nažalost dolazi kao samo jedna u nizu tragedija koje su pogodile naše malo Međimurje u zadnjih nekoliko… tjedana? Mjeseci? Godina? Teško je više reći. Znam samo da se ne radi o slučajnostima na koje se može slegnuti ramenima ili odmahnuti rukom.
„A kaj boš, kaj se more, nebreš nikaj. Tak je bilo sojeno. Karte so se posložile. Božek je tak štel.“
Nema veće nebuloze. Netko je sjeo za volan automobila pod utjecajem ili vozio neprilagođenom brzinom, netko je uzeo oružje u ruke i zapucao, uvijek postoji subjekt, aktivni agent. No, uvjeren sam da većina katastrofa proizlazi iz ravnodušnosti, obijesti, određenog svejednizma… Kao da je potrebno izazivati sudbinu, jer je inače velikim intelektualcima, maminim i tatinim sinekima, dosadno.
Epizoda s Damirom, doduše, vuče korijene iz jedne mnogo starije i, nažalost, klasičnije kajkavske priče ili drame, koja neminovno podsjeća na Mejaše, odnosno Gruntovčane i neke dublje zakopane frustracije, kavge, zamjerke, razmirice, sukobe koji također neminovno nastaju među onima koji žive jedni do drugih. Razlika je u tome što su oni koji se sukobljavaju pod istim krovom obično obitelj pa se nekako u ime krvi najčešće uspiju dogovoriti da se ne mogu dogovoriti.
Čitam neke komentare koji osuđuju obojicu upletenih – obedva su krivi, jan so drugomu podmetali i slično. I to bih uključio u kategoriju nebuloza koje sam spominjao ranije – samo je jedan od njih odlučio uzeti neku svoju „pravdu” u ruke i okončao dva života, i to s predumišljajem, znajući da se mu bliži konac.
Susjedi više nisu ono što su nekad bili – djelitelji životne kobi, suradnici, podrška osloncu i oslonac podršci. Pripadnik sam one generacije koja se još sjeća da tvoj nije bio samo tvoj grunt, već njih desetak ili više u ulici ili malo šire.
Dneve smo sprevodili pre teci Mari, teti Veri, sosedu Đuri ili kumu Rudiju, ne sam doma. Zginuli smo vjutro, ako je bilo leto, ili popolne, ako smo meli školu. Nišči nas je ne ziskaval, jer so znali da smo na sigurnomu. Sosed se ron tak zdrl na nas kak i japa ili mama, i posljuhnuli smo, jer je bil stareši. A zakaj se je to se spremenilo?
Damirek, ti se zotim več ne moraš močiti. Zbogom, prijatel i lefka ti bila međimurska zemljica.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3694
