Prošetali smo romskim naseljem kod Pribislavca i razgovarali s Rajkom Kovačićem, zamjenikom načelnika, o životu između dva svijeta
Na poziv Rajka Kovačića, zamjenika načelnika Općine Pribislavec iz redova romske nacionalne manjine, početkom veljače obišli smo dio romskog naselja kod Pribislavca.
Naš sugovornik, koji će krajem veljače napuniti 58 godina, rođen je, odrastao je i skrasio se u romskom naselju. Generacija je Roberta Jarnija, kaže, s njim je išao u školu. Sa 17 godina se oženio, radio je 13 godina u tvornici namještaja, a zatim u poljoprivredi. Sad je u mirovini, no dalje je politički aktivan – za svoje naselje i sumještane.
U naselju je odgojio i odškolovao šestero djece – svi danas imaju vlastite obitelji, svi su završili škole, a petero djece sreću je pronašlo van romskog naselja. Najmlađi sin s obitelji živi uz roditelje.
Kaže kako su njegova djeca njegov najveći ponos u životu, integrirana su u hrvatsko društvo, a posebice ističe kako mu je drago što su osnovali vlastite obitelji – ovaj 58-godišnjak ima, naime, deventaestero unučadi. Jedan od unuka je Aleksandar Kovačić, tinejdžer koji od malih nogu pokazuje sklonost likovnoj i glazbenoj umjetnosti, a odlično svira violinu.
“Tko želi uspjeti, uspjet će”
“Odgoj i obrazovanje, to je ključ uspjeha. Tko želi uspjeti, uspjet će – računica je jednostavna. Pomaka u romskoj zajednici ima, iako diskriminacija prema Romima još uvijek postoji. Zato se ljudi snalaze kako bi se zaposlili, a najviše mijenjaju prezimena iz Bogdan, Ignac i Oršuš u ona koja zvuče hrvatski.
Zapravo rade sve kako bi si osigurali veće šanse za uspjehom i zapošljavanjem te bolju integraciju u većinsko stanovništvo. Nema ni toliko crnila koliko se piše, pozitivne priče na svakom su koraku. 70 posto mještana naselja radi”, priča Kovačić dok krećemo prema dijelu naselja gdje vizualno dominiraju barakice u blatu, razbacani otpad i jedan pošljunčani put.
“U romskom naselju živi oko 1100 ljudi, a u ovim barakama 50-ak. Barake su male, većinom od drveta, neke od cigle, no ljudi znaju da je to privremeno stanje, zato za sada ne žele ulagati u prostor za život.
Oni su, naime, svoje privremene domove podigli na općinskom zemljištu i sad se čeka izmjena prostornog plana, izrada projektne dokumentacije i parcelacija kako bi se proširila zona gradnje. Čim svatko dobije crno na bijelo da je to njihovo zemljište i da mogu graditi, vjerujte mi, natjecat će se tko će imati ljepšu kuću. Ne treba nam graditi kuće, potrebno nam je samo mjesto za život”, uvjerava nas Kovačić.
Barake i nove kuće
Krećemo se šljunčanim putom, za što Kovačić hvali načelnika Matiju Ladića i Općinu. Da nije bilo njihove pomoći, kaže, gacali bismo po blatu. “Krajem godine je izglasan i proračun Općine u kojem se prvi put izdvoje sredstva za romsko naselje. To znači korak naprijed za sve nas. Da nema dobre suradnje, ne bi se ništa pokrenulo.”
Neke barakice uronjene su u blato i vodu. U nekima svijetli svjetlo i čuje se glazba, a neke su, kaže Kovačić, godinama napuštene – ljudi su se odselili, pojavila se prilika za boljim životom.
Poneki kabel viri iz baraka, no nema priključaka ni za struju ni za vodu. Odakle onda svjetlo i glazba?
“U Ulici Stanka Vraza, malo dalje od baraka, nalazi se prava paukova mreža. S nekoliko bandera razvukli su kablove u sve strane, pa tako i u dio naselja s barakama, ali i u noviji dio, u Čakovečku i Varaždinsku ulicu.
Tamo su lijepo uređene kuće, no nema infrastrukture – ljudi se ne mogu priključiti na vodu i struju jer nisu sređeni imovinsko-pravni odnosi, no, začudo, telefona ima! Kad bi se pomoglo oko rješavanja tog problema, dobili bismo svu infrastrukturu. Možda i plin, iako Međimurje-Plin nije pokazao zanimanje za dovođenje mreže u naselje.
Možda, kada krene uvođenje kanalizacije u noviji dio naselja, uspijemo dogovoriti s Međimurje-Plinom da nam potegnu i plin. Za sada se ljudi griju na drva, a ako se jednog dana zabrani grijanje na kruta goriva, kako će se svi ti ljudi grijati?”, objašnjava zamjenik načelnika.
Dio naselja s barakama mijenjamo za novi dio naselja, Čakovečku i Varaždinsku ulicu, a usput prolazimo i kroz “kvart” za koji Kovačić kaže da je izgradila njegova obitelj. Pokazuje nam u kojoj kući živi njegova majka, u kojoj teta, u kojima bratići i sestrične, a znatiželjni pogledi nas prate iz jednog dvorišta. To su Ljubica i Angela Oršuš, njegova teta i majka. “Lijepo nas zaslikajte”, kažu gospođe.
Dva su to svijeta – barake u blatu i velike, lijepo uređene kuće s čistom okućnicom. Ni na nebu ni na zemlji…
Djeca su budućnost
Dolazimo do devastiranog dječjeg igrališta koje nikada nije doživjelo svoje otvorenje. Naš sugovornik kaže kako mu je cilj za vrijeme njegovog mandata oživjeti i obnoviti igralište, da doživi to da ga djeca koriste, ali i da se zaposle dva komunalna redara koja će voditi više brige o redu i čuvanju komunalne infrastrukture u naselju.
Malo dalje od igrališta sporni je nasip koji bi trebao spriječiti mještane da bacaju otpad na polja, uz prugu. Sjetili smo se situacije od prošle godine kada je Općina počela nasipavati zemlju i raditi nasip, a mještani su se digli na noge.
“Otpad je još uvijek problem našeg naselja, iako su se neki mještani osvijestili i počeli plaćati odvoz otpada. Kod drugih pak prevladava uvjerenje – zašto bismo plaćali, kada možemo baciti otpad u polje. Tu trebamo preodgojiti naše mještane, provesti edukaciju, naučiti ih kako se odvaja otpad, učiti ih… samo tako ćemo promijeniti situaciju”, tvrdi Kovačić.
O problemima mladih, ali i naselja dobro je upoznat. Droga je zlo koje se ne može samo tako iskorijeniti, a tu je i ilegalno posjedovanje oružja. Ne kod svih, no postoje pojedinci koji poništavaju napredak koji zajednica radi. Rješenje problema vidi u odgoju i zapošljavanju – davanju prilika Romima da se dokažu. A za to treba djelovati već sada, posebice kod najmlađih.
“Naša budućnost su dječica u smislu da već sada na njih treba djelovati i odgajati ih tako da streme obrazovanju, zapošljavanju i integraciji. Zato je cilj obnoviti igralište, ali i napraviti u naselju sportske sadržaje za djecu i mlade poput igrališta ili pak nekakve dvorane, doma gdje će moći provoditi slobodno vrijeme i baviti se zdravim aktivnostima.
Samo zdravim primjerima možemo postići miran suživot, a posebice ukloniti podjele koje muče našu zajednicu. Mi smo Romi, ali smo i Međimurci, tu smo rođeni, tu su naši korijeni, trebali bismo se i tako ponašati i biti ravnopravni članovi društva.
Svatko tko može raditi, mora raditi i mora mu se pružiti prilika da radi. Međimurski poslodavci ne bi trebali zapošljavati strance, imamo dosta Roma koji bi htjeli raditi i biti korisni. Samo nam treba pružiti priliku”, zaključuje Rajko Kovačić naš razgovor.
