Kada se u obitelji pojavi teška bolest, svijet se mijenja iz temelja – osobito kada je dijete svjedok borbe svoje majke
Monika Baranić, majka iz Međimurja, suočila se s karcinomom debelog crijeva, a njezin sin Karlo, danas 14-godišnjak, prošao je put straha, nerazumijevanja, ali i iznimne zrelosti i ljubavi.
Monika, kako je započela vaša borba s bolešću?
“Moja bolest otkrivena je 1. studenoga 2019. godine, kada mi je iznenada pozlilo. Hitno sam zaprimljena u Županijsku bolnicu Čakovec i odmah upućena na operaciju. Prije samog zahvata rečeno mi je da se oprostim s obitelji. Bio je to trenutak koji se ne može opisati riječima.
Nakon operacije sam se probudila i nastavila liječenje. Otkrivene su mi dvije stome, a put me vodio kroz više zdravstvenih ustanova – Županijsku bolnicu Čakovec, Opću bolnicu Varaždin, Klinički bolnički centar Rebro te Radiokirurgiju Sveta Nedelja, gdje sam prolazila zračenja. Posebno bih željela zahvaliti liječnicima koji su bili uz mene: dr. Vladimiru Ostojiću te njegovi supruzi antesteziologinji Rijaldi Ostojić, onkologu Željku Vojnoviću te docentu Igoru Petroviću.” – govori Monika.
U vrijeme kada je bolest započela, Karlo Baranić imao je tek 8 godina. Danas ima 14 i pol godina, učenik je Osnovne škole Belica, a uz sve što je proživljavao, nosi i dijagnoze disleksije, disgrafije, diskalkulije te ADHD-a. Kako bi ga zaštitila, Monika mu u početku nije rekla za svoju bolest, bojeći se dječjih reakcija i straha koji bi ga mogao preplaviti. Istina je došla postupno, u trenutku kada je Monika počela gubiti kosu.
Za Karla je majka tada bila i ostala njegova „Trnoružica“. Kada mu je govorila o liječenju i o tome da će „postati drugačija“, Karlo je osjećao ljutnju, tugu i zbunjenost. Najviše ga je mučio strah – bojao se da se može zaraziti ili da će se dogoditi ono najgore, da će izgubiti majku. Iako nije u potpunosti razumio što se događa, osjećaji su bili snažni i teški za dijete.
Posebnu povezanost majka i sin održavali su kroz male, ali snažne geste. Svaki put kada bi Monika odlazila u bolnicu ili na liječenje, Karlo bi joj spakirao barem jednog medvjedića. To je bio njihov simbol bliskosti i poruka da nijedno od njih nije samo, čak ni kada su fizički razdvojeni.
Veliku ulogu u tom razdoblju imala je i podrška okoline. Kada je Karlo pohađao prvi razred Područne škole Gardinovec, učenici su zajedno s učiteljicom Lidijom Hertarić crtali crteže podrške za Moniku. Karlo je imao oslonac u obitelji, rodbini, bratićima i sestričnama, budućem krizmanom kumu, ali i prijateljima, posebno prijateljicama Asji, Emi i Lei. Iako je bio tih i povučen, znao je da nije sam.
Tijekom majčinih loših dana i Karlu je bilo teško. Nije mogao spavati, a situacija ga je emocionalno iscrpljivala. U tim trenucima spas je pronalazio u crtanju, koje mu je pomagalo da barem nakratko pobjegne od stvarnosti. Puno vremena provodio je u igri i razgovoru s prijateljima, a majci je nastojao pomoći na svaki mogući način – riječima utjehe, razgovorom, donošenjem hrane i pića.
Jedan od najemotivnijih trenutaka dogodio se za Karlov 10. rođendan 2021. godine, kada mu je majka na papiru napisala jednostavnu, ali snažnu poruku: „Mama je dobro.“ Uz to mu je poručila da se više ne mora bojati te da će i dalje zajedno provoditi djetinjstvo i život. Ta poruka Karlu je vratila osjećaj sigurnosti koji mu je tada bio najpotrebniji.
Danas Karlo ima poruku i za drugu djecu koja prolaze kroz slične situacije – da se ne boje svojih osjećaja, da je u redu biti tužan, zbunjen ili uplašen te da je najvažnije držati se zajedno. Za svoju majku ima samo riječi ponosa i ljubavi.
„Moja mama je hrabra i moćna. Nikada je ne bih zamijenio“, kaže Karlo, dječak koji je prerano morao odrasti, ali je kroz majčinu borbu naučio što znače snaga, ljubav i nada.
