Miris ulja, pošten rad i zanat koji se ne uči preko noći – priča o Josipu Blagusu, automehaničaru koji svoj posao živi.
Danas, 15. siječnja, obilježava se Međunarodni dan automehaničara i vozača. Tim povodom put nas je odveo u Hodošan, u privatnu automehaničarsku radnju Josipa Blagusa – čovjeka kojeg mnogi u Međimurju poznaju po radu, još više po karakteru.
Josip “Joža” Blagus ima 48 godina, u slobodno vrijeme vozi motor, svira gitaru i lovac je, a njegova velika strast i životni poziv je, kako kaže, automehanika kojom se bavi od 1992. godine. Ljubav prema tom poslu nije došla slučajno.
“Upisao sam automehaniku iz ljubavi. Od malena sam rastavljao i sastavljao sve što mi je došlo pod ruku. Miris ulja i benzina mi je u krvi. Ja sam za taj posao rođen”, kaže Blagus s osmijehom na licu.
Majstor koji ne štedi učenika
Prije nego što je službeno sjeo u školske klupe, već je bio u radionici. Između osnovne i srednje škole samoinicijativno je došao do Mije Kovača iz Domašinca – danas svog mentora i, kako kaže, životne sreće.
“Majstor me odmah bacio u vatru. Nije bilo metle i pometanja radionice. Odmah sam mijenjao kuplunge, traktore, kombajne, kamione… Tamo sam ispekao zanat”, prisjeća se.
U Domašincu je ostao punih 16 godina. Radio je sve – od starog Ursusa do Mercedesa S klase vlasnika diskača Šampiona, automobila na kojem je, kako ponosno ističe, servis smio raditi samo on.
Radionica iza kuće, ali posao na veliko
Godine 2012. odlučio je otvoriti vlastitu radnju iza obiteljske kuće u Hodošanu. Radi sam, a mušterija ne nedostaje. Dvorište je uvijek puno.
“Najbolji dio posla su zadovoljne mušterije. Navečer sam umoran, ali pozitivno umoran. Znaš da si nekome omogućio da ide na posao, na more, da mu auto radi kad treba. To je osjećaj koji te drži”, kaže Blagus.
Njegova filozofija je jednostavna: automehaniku moraš voljeti. Bez volje i poštovanja prema poslu, kaže, nema dobrog servisa – ni dobrog majstora. Automehanika po njemu nije samo posao, to je poziv.
Doktor za aute, obitelj za sigurnost
Dok je brusio zanat, Blagus je izgradio i obitelj. Supruga Andrea medicinska je sestra, a kćeri Nina i Lana krenule su majčinim stopama i školuju se za karijeru u medicini.
“Ako mi se nešto dogodi u radionici, znam da sam u sigurnim rukama”, kaže kroz smijeh, uz dodatak koji ga najbolje opisuje: “Moja žena i kćeri ‘popravljaju’ ljude, a ja sam doktor za automobile.”
Za kraj je svim kolegama automehaničarima i vozačima poželio sretan Međunarodni dan automehaničara i vozača.
