Gazda Milan pokazao nam je kako sortira otpad i pazi da ne zagađuje, a potom je nastavio o problemima Roma
Milan Ignac je umirovljenik iz Trnovca. Ima deset godina radnoga staža u GK-u, jedanaest u Metalcu i dvanaest u Općini Nedelišće, to jest u Eko-Nedu koji je prodan Čakomu.
Gazda Milan ni u mirovini ne miruje. Ima svoju tvrtku, sakuplja metale, uglavnom u Sloveniji. Pokazao nam je svoje dvorište i kako sve sortira.
– Kod mene nema ničega što zagađuje, samo metali. Ne uzimam automobile iako mi ih u Sloveniji besplatno nude, zato nemam ulja, antifriz, stakla i sjedala. Felge zadržim, a svaka guma ide kod Kirića. Čisto je, ništa ne smrdi, a svaki šaraf i matica su sortirani. Imam bačve i kontejnere, pokrivene da ne ide voda – pokazao nam je.
Naime, kaže da ga netko prijavljuje te su ga nekoliko puta posjetili komunalni redari. Kaže da nisu ustanovili nepravilnosti te su i sami vidjeli da je sve u redu. Ovo nismo provjeravali, vjerujemo na riječ. Potom kaže ono što mu je u biti na srcu.
Zdravi neka rade!
– Zašto još radim? Dobivam 320 eura mirovine. Nikad nisam tražio socijalnu pomoć niti sam tražio cent kao branitelj; država me trebala. Ne pušim, nikad ni nisam, ali institucije moraju znati da to nije dovoljno, stoga sam prisiljen raditi dodatni posao, kako bih mogao kupiti drva za ogrjev i plaćati sve režije. Samo molim da me društvo ostavi na miru, da radim i pravilno sakupljam i sortiram metalni otpad koji prodajem gdje je već cijena povoljnija – kaže Milan Ignac.
Rado prokomentira i problematiku Međimurja. Pozdravlja zapošljavanje Roma, svih koji su mladi i zdravi. Nemoj čovjeku dati ribu, već mu daj štap, kaže. Tada problem Roma nestaje. Smatra da Međimurska županija s reakcijom kasni 30 godina te su problemi izašli na vidjelo.
– Mi trebamo šansu, priliku da zarađujemo, a ne da se samo rade masovna romska naselja. Mnogi su uspjeli, da si nekada rekao da ćemo imati doktore i policajce, rekli bi ti da si bedak. Odlazi se iz naselja, prvo je počelo u Kotoribi, a potom u Paragu. Žao mi je što novinari nisu poslikali one naše kolibe u kojima smo počeli, da se to usporedi s ovime što imamo danas. I ja sam rođen u kolibi, nisam imao cipele ni poštene hlače, ali nas je GK zaposlio i nešto smo stvorilli. Shvatio sam da bez posla ne mogu ništa postići – kaže.
‘Brine me sve ovo’
Prvo je samo želio bicikl, a svakim danom posao mu je bio sve draži. Danas nema vilu, ali živi normalno. Kuću u Trnovcu kupio je prije osam godina. Ima šest kćeri i sina te unuke – medicinske sestre, policajke, kuharice…
– Matiji Posavcu poručujem da oko sebe treba okupiti tim ljudi koji će mu iznositi sve probleme jer romski lideri ih ne mogu sami riješiti. Socijala je za stare, nemoćne i bolesne. Mi trebamo šanse i prilike za posao, za Rome, ali i Romkinje. Kad dođeš kući s posla, otuširaš se i ideš u krevet. A kada imaš previše vremena, radiš što ne bi trebao. I onda su svi Romi krivi, a nisu. Žao mi je kada vidim ovo neprijateljstvo prema nama i brine me to. Ubojstava ima i u Zagrebu, u Splitu je policajac uboden nožem pa nema takve reakcije. Nismo svi isti, kao što nije jednak ni jedan od pet prstiju na ruci – dodaje.
Vraćamo se u dvorište te nam pokazuje svoje omiljeno radno mjesto ljeti. Ovo je, kaže, šraštok, uspomena iz Metalca. I nije to samo uspomena. Šraštokom pričvrsti neidentificirani metalni objekt X, sjedne pokraj i lagano čeprka, odvaja s njega dio po dio i sortira.
– Ne treba nama Romima mnogo, ali nas na to treba pomalo i prisiliti. Institucije da stisnu i da Matija napravi tim, da Romi budu uključeni. A milicija, kakva god da je bila nekada, kapa im do poda. I mi smo počeli već pomalo bahati i bezobrazni biti. Nemoj se tako ponašati! – kaže još te se šalimo da ih u biti samo malo treba pritisnuti šraštokom. Rijetko realan sugovornik je gazda Milan.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3687
