U Lopatincu, ispod crkve, ulica dolje prema grabi, jednom riječju u Peklu, kaže Edo Lukman
Otkud sam, pitaju ljudi. Pa reko u Lopatincu, ispod crkve, ulica dolje, Vinogradska… A u Peklu znači, kažu odmah svi! – ispričat će vam umirovljenik Edo Lukman kada ga pitate gdje živi. Jeste, Pekel je područje ispod crkve sv. Jurja, od davnina!
– Ovdje sam 24 godine, otkad sam odlučio zamijeniti čakovečku buku. Strossmayerova mi je počela ići na živce. Kupio sam kuću i tada još nisam znao da stižem u Pekel, no ubrzo sam doznao – priča nam gospodin Lukman.
Dugo je pokušavao doznati podrijetlo naziva, toponima padine koje se od crkve spušta duboko u grabu, do potoka, no više ovdje nema starosjedioca, a jedini preostali preminuo je prije nego što su uspjeli ozbiljno porazgovarati o ovoj temi.
– Svi stariji znaju za Pekel, a ja se šalim da je neki davni svećenik rekao: “Ak nete dobri, bute završili tu dole v peklu!” Možda i nisam daleko od istine, no tu u Peklu je pravi raj! Nikada se nitko nije požalio na bivanje u Peklu, a ljeti bi mi na fešticu došli animatori iz cijeloga svijeta. Sve bi ih očarao pogled s brijega – nastavlja.
Sve se vraća u životu
Naime, Edo Lukman je utemeljitelj i 40 godina voditelj Škole animiranog filma Čakovec. Organizirao je bezbroj filmskih radionica te je primio francusko odličje Reda akademskih palmi za doprinos u promociji francuske kulture. Ono se dodjeljuje još od vremena Napoleona!
– Danas sam umirovljenik iz Pekla. Živim mirno, ložim vatru, brinem za ne znam ni sam koliko mačaka. Mnogo hodam i istražujem putove i potoke te ih mapiram – kaže gospodin Lukman.
Da, sve se vraća u životu, ciklički. U čakovečkoj Ulici V. Nazora kao djeca su priređivali kinoprojekcije jer je prijatelj imao dijaprojektor. I onda je postao alfa i omega ŠAF-a, a potoci i putovi, to je isto prava priča. Već s deset godina sjeo bi na vlak u Čakovcu i odvezao se do Središča ob Dravi.
– Od Središča sam osam kilometara pješačio do bake na Pernjaku, u Svetom Urbanu. Danas je to znanstvena fantastika, roditelji voze srednjoškolce dva-tri kilometra. Nekada bih čak otišao prvo do druge bake na Kogu, a onda natrag na Pernjak – prisjeća se.
Izravni put do Pernjaka vodio ga je nezaboravnim stazama uz potoke. Uz korito Budorice, pored Amerike i Krčovenki do Pernjaka… tko to može platiti?
Sloboda kretanja
– Sve se vraća u životu i zato toliko volim potoke. Ljudi mahom ne znaju ni da se potok u grabi ispod Pekla zove Goričica. Ona teče u Jegerseg i to je zapravo začetak Lateralca. Zanimljiv mi je i Krompač oko kojega službe i ja “lomimo koplja”. Smatram da on počinje ispod škole u Prekopi, da teče od brijega Krompača – kaže.
Prije pandemije ekipa je osnovala Cipelcug, neformalno hodačko društvo. Kaže da ne konkuriraju planinarima Bundeka ili kome god, već samo istražuju. Uvijek rado skrenu na nepoznati šumski put.
– Imam dobru orijentaciju i u Međimurju se neću izgubiti. Tako smo shvatili da mnogih putova, čak i potoka, nema na karti. Počeli smo snimati trase i to stavljati na OpenStreet podlogu koju koriste mnoge aplikacije – odao nam je koja mu je strast sa 76 navršenih ljeta.
U posljednje četiri godine prohodao je barem dvije tisuće kilometara gornjeg Međimurja. Ljeti je vegetacija prebujna pa to radije čini zimi. Još čeka da studen stegne kako treba, tada kreću njegovi pohodi koritima i stranputicama naših bregova. Uđe u korito i krene uzvodno, a ponekad za 50 metara treba puni sat, kaže.
Štap je spreman, koristi samo jedan jer drugi mu je potreban za fotografiranje i bilježenje. Ima i poruku za kraj: “Uživajmo u ovome, u slobodi kretanja, jer stiže dan kada ju više nećemo imati. Na zapadu se već gotovo samo po asfaltu i označenim stazama smije pješačiti, svuda su ograde i ograničenja.”
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3687
